Dragica Mišeljić: Kriza kao izlika za otpuštanja i izrabljivanje

dragica-miseljic-ftd1Dragica Mišeljić, predsjednica Sindikata trgovine Hrvatske za portal Ja TRGOVAC govori o teškom stanju zaposlenih u trgovini, prilagodbi na radnu nedjelju, novom robovlasničkom društvu 21. stoljeća, najavi novih otpuštanja i bespoštednoj utrci za zaradom na leđima već umornih radnika.

Iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje stižu najave kako će do kraja ove godine biti oko 300 000 nezaposlenih osoba. Koliko će od njih biti iz sektora trgovine, zasad se još ne zna. Ipak u prva tri mjeseca ove godine u trgovini je, uključujući i prodaju motornih vozila, izgubljeno gotovo 39 tisuća radnih mjesta. U Zagrebu se na Zavod, samo u mjesecu kolovozu iz sektora trgovine na veliko i malo prijavilo oko 3 000 ljudi. No najgore tek slijedi. Sezona je završila, stižu najave velikog broja otkaza, a zbog Vladina kriznog poreza i udara na džep građana, pada moć potrošača i opada promet. Spas se ne očekuje ni od tradicionalno potrošački jakog prosinca. Predsjednica Sindikata trgovine Hrvatske Dragica Mišeljić smatra kako su radnici poslodavcima u potrazi za zaradom samo uteg oko vrata i nepotrebni trošak, a kako im je kriza motiv i poticaj da se velikog broja radnika riješe.

Zakon o neradnoj nedjelji održao se šest mjeseci, te se na zahtjev mnogih poslodavaca ponovno vratila radna nedjelja. Da li su radnici koji su zbog neradne nedjelje dobili otkaze vraćeni na svoja radna mjesta?
Radnici nisu vraćeni na svoja radna mjesta. Taj posao sada obavljaju oni koji su ostali nakon što su mnogi zbog neradne nedjelje dobili otkaze. A kako više nema ograničenja za rad nedjeljom, trgovine sada mogu raditi koliko hoće i samo o odluci poslodavca ovisi koliko. Obujam posla ostao je isti, broj radnih dana i radnih sati je povećan jer se radi i nedjeljom a istovremeno s dolaskom sezone radilo se i blagdanom. Poslodavci su promjene zakona tražili vođeni mišlju kako nitko nema prava ograničavati njihovu poduzetničku slobodu. To je istina, ali imaju li oni pravo tražiti radnika da radi besplatno? Naravno da ne.

Kako je nedjelja sada kao radni dan regulirana kolektivnim ugovorom?
Nedjelja je inače dan propisan zakonom kao tjedni odmor jer bi po kolektivnom ugovoru  radnik trebao imati jedan dan u tjednu da se oporavi kako bi mogli raditi i biti produktivni. No, mi danas, ne samo da imamo radnike koji zbog radne nedjelje nemaju odmora u tjednu, nego imamo radnike koji cijele godine nisu imali nedjelju. Kao neradni dan imaju samo Božić, jer mnogi od njih rade i za Novu godinu provodeći inventuru. U sindikatu smatramo da bi za svaki rad nedjeljom radnika i pošteno trebali platiti. Ako država nije spremna osigurati svakom radniku u sektoru trgovine da svoj rad doista i naplati jer zbog te plaće i radi, i ako ti ljudi radeći nedjeljom, neće zarađivati više, onda to nema smisla. Nedjelja bi trebala biti povećano plaćena za 35 %. No, sindikat zasad nema podatke da li se i kako ta odredba poštuje. Za to bi nam trebao uvid u radničke obračune plaća, no zasad to još nemamo. Praksa pak pokazuje kako ugovorena radnička prava u stvarnosti ne znače ništa.  Njihovim poslovnim i privatnim životom  upravlja poslodavac. Nažalost, ne postoje sankcije i nitko ih ni ne provodi.

Kako su regulirana prava radnika na odmor?
Po zakonu bi radnici trebali imati 12 sati odmora između dva radna dana, a raspored bi im trebao biti poznat 7 dana ranije kako bi uskladili svoj privatni život i radne obaveze. U stvarnosti mi imamo slučajeve da radnici tek oko 22 sata saznaju kad će sutradan raditi. U tom slučaju sigurno ne bi smjeli raditi u jutarnjoj smjeni. No to poslodavcu ne znači ništa. Kad je u pitanju kapital nema poštivanja ni blagdana ni odmora, misao vodilja je samo zarada.

Stanje kakvim ga opisujete zvuči poprilično loše, je li ono i u stvarnosti takvo?
Stanje je loše u punom smislu te riječi. Kriza i neradna nedjelja bila su motiv poslodavcima da krenu s masovnim otkazima, tj. da ne produljuju ugovore na određeno vrijeme. Kriza se počela osjećati već krajem prošle godine. Poslodavci su tada oprezno postupali, umjesto otkaza jednostavno nisu produljivali ugovore na određeno. I  prošlogodišnji prosinac je podbacio, a pravi problemi stigli su 1. siječnja 2009. kada je zaživjela neradna nedjelja. Bio je to dodatni motiv i razlog poslodavcima da ne produljuju ugovore.

Tko se u krizi bolje snašao radnici ili poslodavci?
Loše je i za poslodavce i radnike. Priča je to o nekonkurentnosti hrvatskog gospodarstva a unutar toga i trgovine. A to je priča hrvatskog poslodavaca kojima je cilj obogatiti se u kratkom roku, na dopuštene i nedopuštene načine. A pitanje radnika i njihova rada i dalje je obilježeno stvarnim strahom od gubitka posla. Kako će biti produktivan radnik koji ima ugovor na tri ili samo na jedan mjesec, a u trgovini čak 87 % novozaposlenih u posljednjih 5 godina radi po ugovoru na određeno. Po zakonu oni mogu najviše 3 godine sklapati takve ugovore, ali i tu su poslodavci pokazali kreativnost. Pri isteku te 3 godine radnicima ponude novi ugovor ili aneks ugovoru s nazivom sličnog radnog mjesta ali za isto radno mjesto. Radnik će potpisati sve jer je to pitanje očuvanja njegove egzistencije.

Kako se radnici nose s teretom rada u uvjetima krize i u kojoj mjeri mogu sami zaštiti sebe?
Mogu se zaštiti ako vode evidenciju o obavljenom poslu i o odrađenim satima. No, stanje je vrlo teško i  ljudi su izluđeni.  Pregovaramo s poslodavcima, posebno na obali, gdje se svašta događalo. Najčešće ipak nemamo povratne informacije od tih ljudi, moramo ih loviti jer se boje. U nekim sredinama imamo velike trgovine u kojima i imamo svoje sindikalne povjerenike, pa se i radnici usuđuju reći poslovođi gdje se ne poštuju njihova prava. Najviše je problema oko radnih sati. Činjenica da radnici mogu raditi samo 40 sati tjedno, ne znači i nema veze s tim koliko će raditi, već to određuje promet određene trgovine. Rade onoliko koliko treba jer ih nikad nije dovoljno. Ostaju koliko treba, bez obzira koliko radili i kada trebaju sutradan doći na posao.

Što nas očekuje?
Sigurno je kako promet pada, a stigle su i najave mnogih otkaza, tako da će do kraja godine biti još i gore. Naš sektor dolazi u poteškoće sada nakon sezone, jer su  potrošači i za vrijeme sezone manje trošili. Ne očekujemo da će prosinac namiriti izgubljeno tijekom godine. Plaće su im smanjene, mi nismo uspjeli povećati materijalna prava u kolektivnim ugovorima. Radnici u našem sektoru imaju prosječnu plaću od 2 500 do 3 000 kuna. Nemamo podatke koliko su tvrtke smanjile plaće, ali znamo da se više ne isplaćuju stimulacije, znamo da su radnici izgubili jedan dio plaće, smanjen im je broj radnih sati, neki su poslodavci umanjivali  15 ili 10 % osnovicu dok traje kriza, a što znači i da su plaće pale za oko 15%.

Posljednjih godina mnoge su tvrtke doživjele promjene. Koliko se restrukturiranje radi u korist radnika?
Neke su tvrtke po nekoliko puta provele restrukturiranje, a sve promjene su bile na rezanju broja zaposlenih po trgovinama. Računica je ovakva, poslodavci broj radnika u određenim poslovnicama određuju po isplativosti. Koliko po radniku mjesečno treba biti ostvarenog prometa, pa će i ovisno o tome biti utvrđen broj zaposlenih, a ne po veličini trgovine, vrsti robe, broju kupaca. Na našem neuređenom tržištu radnik  je samo trošak.

Kako se s teretom krize nose mali obrti?
Mali obrti propadaju zbog  velike i jake konkurencije. Veliki proizvođači se udružuju, ne formalno, već prema dobavljačima kako bi bili veliki igrač. To mali obrti nisu napravili. Oni nemaju udruženje putem kojeg bi po povoljnijim uvjetima nabavljali robu i tako pratili sva sniženja i akcije koje veliki lanci imaju. Mali obrti su još uvijek usitnjeni i sami sebi dovoljni. Smatraju kako ih tržište ne štiti, a zaboravljaju kako su svi na tržištu pod istim uvjetima.

Usporedba malih i velikih trgovaca u odnosu s ispunjavanjem radničkih prava?
Mali poslodavci počesto znaju biti i gori od velikih. Često znaju ostati dužni radnicima plaće, nemaju regresa, imaju manje dana za korištenje godišnjeg odmora.  Najčešće kada propadnu, zatvore poslovnicu i radnicima ostanu dužni i nekoliko plaća. Kod velikih poslodavaca radnici barem nekako uspiju namiriti svoja dugovanja.

Današnje stanje radnika u trgovini?
Radnici su izloženi dvjema vrstama zlostavljanja. S jedne strane poslodavaca, a s druge strane kupaca. Njihovo dostojanstvo narušavaju poslovođe i voditelji  koji ih vrijeđaju i govore kako ako neće raditi doći će netko tko hoće, a ovih ih se boje. A od njih u prodajnom prostoru očekuje se da budu ljubazni, spremni pomoći kupcima. Tim istim kupcima koji svoje frustracije izbacuju na nekoga tko npr. radi na blagajni, ako nisu zadovoljni uslugom ili robom.  Takav tretman će se promijeniti ako mi postanemo društvo sretnih ljudi. A rješenje je jednostavno. Zadovoljstvo radnika na poslu ne ovisi samo o plaći. Ako su i poslovođe ljubazni onda je i problem plaće manji, ako slušaju, pokazuju zanimanje za zaposlenika. Radnik bi tada i bio opušteniji, rezultat bi bio veći, a sve to bez ikakvog dodatnog novca.

Brane li poslodavci radnicima ulazak u sindikat?
Naša sindikalna podružnica broji oko 20 000 članova. Nove članove teško dobivamo jer mnogi poslodavci diskretno sugeriraju radnicima kako im sindikat nije poželjan. Kažu im nemojte biti u sindikatu jer vam nećemo ponuditi ili produžiti ugovor. Sindikat doživljavaju kao nekoga tko stalno nešto traži. A oni slobodno otimaju radnicima i to ono što su potpisali da će im osigurati.

Kako sindikat može pomoći radniku?
U sektoru trgovine nemoguće je organizirati štrajk kao dio pobune, pa koristimo sve druge načine. Očekuju nas još gora vremena, sindikati više neće izlaziti s problematikom neradne nedjelje. Vladajući su pokazali kako razumiju logiku kapitala i želju da se on poveća ali da još uvijek ne  razumiju kako taj kapital na svojim leđima oplemenjuju radnici koji tegle kao stoka. A te radnike treba zaštiti. Radnici se ne boje rada, ali mi u sindikatu smatramo da bi onaj tko puno radi trebao i puno zaraditi. Pa tako i radnici u sektoru trgovine.

Razgovarala: Antonija Vrčić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *