Teško stanje u Tvornici ulja Čepin i Đakovštini

Poljoprivredno-prehrambena poduzeća čini se polako gube bitku s financijskom krizom. Bez kredita poslovnih banaka teško da više mogu opstati.

cepinNeka od njih novca za redovito poslovanje imaju samo još do Nove godine, kao IPK Tvornica ulja Čepin, u kojoj je, uz tvrtku Đakovština d.d. Đakovo, koja je već duže vrijeme u blokadi, trenutačno stanje najteže.

Čepinska uljara u velikim je teškoćama, zapošljava 230 radnika, te još veliki broj kooperanata. U 100-postotnom je državnom vlasništvu i jedina je hrvatska uljara. Moram istaknuti da mi, sindikat i radnici, nećemo sjediti skrštenih ruku ako se što prije ne krene u rješavanje problema u čepinskoj uljari, već naprotiv, naveliko se pripremamo za sve oblike sindikalnih aktivnosti koje uključuju, ako bude potrebe, i prosvjede, pa čak i štrajk glađu. Mi smo, naime zajedno s Upravom, zatražili sastanak u Ministarstvu poljoprivrede kako bi razgovarali i pokušali razriješiti vrlo tešku situaciju u toj tvrtki nad kojom još “visi” i ovrha. Ako država ne prihvati razgovor, spremni smo za akcije jer ne možemo više čekati i borit ćemo se za spas uljare – rekao je Šimo Orešković, regionalni povjerenik sindikata PPDIV-a.
Orešković napominje da je zbog sveopće financijske krize stanje gotovo u svim poljoprivredno-prehrambenim poduzećima vrlo teško.
– Ovaj tjedan očekuje se završetak programa koji je za Đakovštinu d.d., koja zapošljava oko 550 randika, radila jedna konzultantska tvrtka pod pokroviteljstvom banke, a koji za cilj ima reprogram ili određeno grace razdoblje na plaćanje dospjelih obveza. Plan je i tvrtku restrukturirati, pronaći strateškog partnera i na taj način izići iz teške situacije. Nama je najvažnije održati proizvodnju, a kroz navedeni program premostiti teškoće – kaže Orešković.

Đakovštini strateški partner
Kako neslužbeno doznajemo, u planu je i da strateški partner postane i većinski vlasnik Đakovštine. Budući da je trećina tvrtke u državnom vlasništvu, a trećina u rukama radnika, navodno postoji volja da se to vlasništvo djelomično objedini i proda strateškom partneru (preostali dio vlasništva nad Đakovštinom u vlasništvu je različitih fondova, nap.).
Pojedine tvrtke osim globalne krize opterećuju, kaže Orešković, neki unutarnji problemi dijelom nastali i zbog ulaska u nove investicije vlastitim sredstvima jer su im banke uskratile kredite. Najbolji primjer koji oslikava takvo stanje je u osječkom IPK Kanditu, koji je vlastitim sredstvima ušao u gradnju novog pogona Kandit II jer nije mogao dobiti kredit.
– Da je investicija, u koju su morali krenuti zbog zahtjeva tržišta rađena iz kredita, lakše bi se nosili s krizom. Ovako, radnici koji svoj posao pošteno odrađuju, traže plaće na vrijeme, međutim kriza, koja je kulminirala u punom jeku investicije, učinila je svoje – kaže Orešković.
U IPK Kanditu i šećerani, Kandit Premijer, obje u sastavu Kandit grupe, za sada su, kako doznajemo, još uvijek plaće koliko-toliko redovite. Uprava ih uspijeva još uvijek isplaćivati mjesec za mjesec, jedino za jedan mjesec (rujan) nisu isplatili putne troškove.

Uprave negiraju probleme

No u Sindikatu navode da dok god isplata plaće ne prijeđe u drugi mjesec, ne vide razloge za uzbunu. Više ih zabrinjava, doznajemo, negiranje Uprave da problemi postoje.
– Prema mojemu mišljenju, najveći je problem što Uprava negira probleme. Ja moram reći da problema u tim tvrtkama ima i ne možemo biti imuni na njih. Međutim, smatram da problemi nisu takve naravi da ih treba dati na sva zvona, jer je riječ o problemima prije svega unutarnje naravi i koji se mogu riješiti unutar tvrtke. IPK Kandit i Kandit Premijer nisu državno poduzeće da bi trebali čekati pomoć države, oni svoje probleme sami moraju riješiti, ali zajedno s radnicima. Dio problema koji u tim tvrtkama postoji nastao je i jer oni nisu imali klasičnu privatizaciju koja gotovo uvijek podrazumijeva i smanjivanje broja radnika. Tako da u te dvije tvrtke trenutno radi 1.100 radnika, sada u kampanji šećerne repe ima ih i oko 1.200. Stalnih je radnika blizu 1.000, a za svaku je pohvalu što otpuštanja nema i nije ih ni bilo, jer je Uprava socijalno vrlo osjetljiva – kaže Orešković.

Neki i u krizi posluju uspješno

Poljoprivredno-prehrambene tvrtke koje imaju manji broj radnika, odnosno one u kojima je privatizacija išla na klasičan način, u kojima se otpuštao ili zbrinjavao određeni broj radnika, danas se bolje nose s krizom, čak i u krizi uspješno posluju. To su, kažu u PPDIV-u, Belje d.d., Žito d.o.o., Novi agrar d.o.o., Karolina d.o.o. i Meggle Hrvatska d.o.o. Uspješni se, kaže Orešković, lakše nose s krizom, plaće ne kasne, isplata je do 15. u mjesecu ili čak i ranije, a neki od njih čak su i podigli plaće u krizi. (Glas Slavonije)

Bez kredita upitna budućnost

Bez kredita poslovnih banaka vrlo je upitna budućnost poljoprivrednih poduzeća. Banke se trebaju vratiti gospodarstvu. Da Hrvatska nije rasprodala sve banke strancima i da ima svoje koje su i za vrijeme krize nastavile kreditirati gospodarstvo, mnoge tvrtke sigurno ne bi toliko osjetile krizu. Kod izlaska iz krize sada bi ključnu ulogu trebala odigrati jedina hrvatska banka – Hrvatska poštanska banka i početi kreditno pratiti gospodarstvo koje ne može bez kredita, smatra Šimo Orešković, te dodaje kako i ulogu pokretača servisiranja obveza treba odigrati i država koja mora isplaćivati poljoprivredne poticaje na vrijeme, a ne s kašnjenjem i više od pola godine.
Poljoprivredno – prehrambene tvrtke koje imaju manji broj radnika, odnosno one u kojima je privatizacija išla na klasičan način, u kojima se otpuštao ili zbrinjavao određeni broj radnika, danas se bolje nose s krizom, čak i u krizi uspješno posluju

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *