Emil Tedeschi: Politika mora van iz Podravke

emil-tedeschi-ftd2Šef Atlantica jamči da niti jedno radno mjesto u Podravci neće biti izgubljeno ako on preuzme tvrtku. Otkaz će dobiti političari

Čim se Emil Tedeschi, netko od njegove obitelji ili samo dostavni kamion Atlantica pojave u Koprivnici, ljudi kažu – evo, preuzeli su Podravku . U četvrtak, na dan održavanja sjednice Nadzornog odbora, pred tvornicom je stajao Atlanticov kombi, što je bilo dovoljno za novo uzbuđenje u gradu. Prošli su tjedan pak novinari snimili Tedeschijevu suprugu i kćer ispred uzgajivačnice u kojoj su kupili štene labradora nakon što je iznenada uginuo njihov jednogodišnji ljubimac.

Je li i ta kupnja baš kod koprivničkog uzgajivača bila dio strategije pripremanja lokalne javnosti na novog vlasnika kompanije koju cijela Koprivnica smatra svojom, bez obzira na vlasničku strukturu?
– Ma naravno da nije. Dok nisam nazvao, nisam niti znao da je kći pronašla štene baš u koprivničkoj uzgajivačnici – odgovara Emil Tedeschi na početku razgovora dok nam otvara bočicu Cedevite Go.

Danak lošeg upravljanja
Smatrate li i danas da je kupnja Podravke dobar potez, budući da će tvrtka iskazati velike gubitke, a financijski oporavak trajat će godinama?
– Podravka danas zasigurno nije u zahvalnoj poziciji, kompanija je visoko zadužena, ima velike financijske gubitke i golemi oportunitetni ekonomski gubitak koji je nastao godinama lošeg upravljanja. Međutim, zaposlenici kompanije i temeljna djelatnost Podravke još su potencijal koji se promjenom upravljačkog modela i promišljenom strategijom može dovesti na razinu uspješnosti i gospodarske važnosti. Ukoliko se današnji vlasnici Podravke odluče za promjenu poslovnog modela, Atlantic Grupa ima sve potrebne mogućnosti da to realizira. Što se same kompanije tiče, vremena nema na pretek, ali odluka je u svakom slučaju na dioničarima Podravke.

Nemam ni jednu dionicu
Imate li već dionica Podravke i koliko?

– Atlantic Grupa niti ja osobno nemamo ni jednu dionicu Podravke, niti namjeravamo dionicu po dionicu ulaziti u vlasničku strukturu kompanije. Za Podravku smo zainteresirani kao potencijalni strateški ulagač s većinskim udjelom u vlasništvu koji bi garantirao mogućnost promjene upravljačkog i poslovnog modela s ciljem uspostavljanja stabilnog biznisa, očuvanja radnih mjesta i podizanja razine profitabilnosti poslovanja.

Što biste učinili s Podravkom da je kupite?
– Ponavljam da bismo išli u kupovinu samo ako vlasnici odluče mijenjati poslovni model i ako država odluči prodavati svoj dio. Nemamo ambiciju ulaziti u vlasničku strukturu Podravke uz zadržavanje visokog stupnja umiješanosti politike u kadroviranje i strategiju kompanije.

Neki dan je gospodin Friščić u Koprivnici rekao da bi prodaja državnog portfelja u Podravci predstavljala rizik za gubitak 3000 radnih mjesta. Apostrofirao je Atlantic kao kupca zainteresiranog samo za Vegetu i Belupo.
– Nas ne zanima parcijalna kupnja segmenata Podravke, nego isključivo većinski udio u kompaniji. Atlantic je kroz niz prijašnjih preuzimanja pokazao visoku razinu odgovornosti prema zaposlenicima. Djelatnici Cedevite, Neve, njemačkog Haleka ili Multivite u Srbiji mogu najbolje posvjedočiti o tome da nema straha od gubitka radnih mjesta, nego da su, naprotiv, ulaskom u sustav Atlantic Grupe na dobitku.

Može netko strašiti lokalnu zajednicu, ali ljudi su danas umorni od politikantstva. Žele viziju, strategiju i odlučnost.

Očito je da je baš predsjednik HSS-a Friščić najglasniji protiv vaše kupnje Podravke. Što mislite, zašto?
– Već godinama do danas Podravkom, koja je navodno od posebnog državnog interesa, upravljaju političari. To nema veze s poduzetništvom i nije primjereno da političari na ovakav način pokušavaju biti poduzetnici. Poduzetnike uz inicijativu prati i poslovni rizik, a nitko od političara koji se bave kompanijom nije snosio takav rizik. Kao rezultat Podravka danas puni crne kronike, a poslovno već deset ili petnaest godina stagnira… U toj konstelaciji prozivanje nekoga tko je otvoreno rekao da ima interes za preuzimanje nije ništa nego politikanstvo.

Koji bi bio HSS-ov interes da se tako grčevito bori protiv vašeg ulaska u Podravku?
– Želim vjerovati da je bit bavljenja politikom briga za opće dobro. Poštujem brigu za zaposlene i lokalnu zajednicu, no ako završimo u zauzimanju za to da se ništa ne mijenja, pri čemu bi država to trebala financirati novcem poreznih obveznika, onda se to ne uklapa u koncepciju brige za opće dobro. Riječ je o tome da se politika bavi kadroviranjem, određuje koja će tržišta i tržišne niše biti u fokusu, koji će biti asortiman. Duboka ukorijenjenost politike u Podravku pokazala se njenim zlim usudom. Međutim, taj model nije zapisan u kamenu. Uz ispravno upravljanje i bez uplitanja politike to se može promijeniti. Pogledajte danas način biranja uprave – tri iz HDZ-a, dva iz HSS-a, pa kadroviranje u Nadzornom odboru… On je sada smanjen sa 11 na 7 članova. A koga delegira država? Liječnicu iz Koprivnice, jer je ona u HSS-u. Kriterij za kvalifikaciju je očito stranačka pripadnost.

Ne mogu shvatiti da cijeli NO i Uprava nisu smijenjeni zbog afere Spice, neovisno o tome tko od njih je pod istragom. Sad bi država opet trebala nagraditi neke koji su tamo sve vrijeme nadzirali ili upravljali.

Slažete li se s tezom da je borba za vlast u Podravci u stvari borba za svojevrsni politički ‘bankomat’, odakle se uzima prema potrebi?
– Vi to možete tako zvati, ja se ne bih na taj način izjašnjavao. Kad sam 2005. postao predsjednik HUP-a, rekao sam da je neprimjereno imati ministre i državne dužnosnike u nadzornim odborima tvrtki. Oni sami priznaju da uglavnom nemaju vremena pročitati materijale, a kao članovi NO-a odgovorni su za ono što se zbiva u kompaniji. Posebno je pitanje što političari rade u NO-ima onih kompanija koje nisu državni monopol, nego imaju žestoku konkurenciju, poput Croatia osiguranja. Smatram da sve kompanije koje se tuku na tržištu treba privatizirati, a to je, uostalom, rekao i Ljubo Jurčić, predsjednik NO-a Podravke.

Trebaju nam jake tvrtke
Nadate li se da će država uskoro prodavati svoj udio u Podravci?
– Uvjeren sam da je pitanje trenutka kad će se Vlada odlučiti na tu privatizaciju. Premijerka je također rekla da dužnosnici više neće biti u nadzornim odborima. Jedan od ključnih elemenata državne politike premijerke Kosor jest potpora gospodarstvu, ali to se ne može raditi tako da država novcem svih nas subvencionira ono što već 15 godina stagnira, a lani je napravilo i rupu od 300 milijuna kuna. Sad je najmanje primjereno vrijeme za političko trgovanje.

Akvizicija Podravke nije Atlanticova jedina opcija, nemam straha za našu budućnost. Vjerujem da se u ovoj zemlji treba privatizirati sve ono gdje država ima manjinski udio i sve što ima konkurenciju na tržištu. Trenutak je pravi, jer Hrvatskoj trebaju velike i jake kompanije uoči ulaska u EU. Država treba zadržati samo monopol nad prirodnim dobrima i glavnom infrastrukturom, ali i to kroz koncesije može staviti u funkciju.

No, u HSS-u očito imate ozbiljnog protivnika vašoj kupnji Podravke.
– Ljudi u Podravci su danas s pravom zabrinuti, svaki dan imamo neke afere i privođenja. Mislim da nije primjereno još ih plašiti s jednom kompanijom koja je na burzi, u kojoj mirovinski fondovi imaju više od 16 posto kapitala, a njemačka državna razvojna banka sedam posto. Neki dan sam čuo kako gospodin Friščić govori da ja moram objasniti odakle mi kapital. Barem to kod nas nije sporno. Atlantic Grupa sve je pošteno zaradila, a sve što smo preuzeli kupili smo od privatnih vlasnika.

Politika me ne zanima
Jeste li osobno razgovarali s Friščićem?

– Jesam, i otvoreno smo razgovarali.

Je li vas podržao?
– Saslušao me je. Sigurno ću se opet susresti s njim.

Koliko je u Hrvatskoj za poduzetnika bitno da bude vezan uz politiku? Može li se uopće postati velik bez veze s politikom?
– Sve ovisi o poslovnom modelu. Mi smo imali sreću da smo se bavili biznisom koji politici nije bio u fokusu, država nam nije bila dobavljač, ni kupac ni financijer…

Jeste li ikad bili u nekoj stranci?
– Ne. Bio sam pozvan u gotovo sve stranke, ali nisam se nikad učlanio. Politika i stranačke aktivnosti me ne privlače, ne namjeravam se time baviti.

Niste li, dok ste bili vlasnik Danasa, bili bliski HDZ-u?
– To nije točno. O tome, zapravo, najbolje svjedoči činjenica da je država 1992. odbila moj zahtjev da mi proda Danas. Sjetite se da je na kraju Danas privatizirao Stjepan Tuđman. Ja sam osnovao Novi Danas u koji su prešli gotovo svi novinari. Izdali smo osam brojeva. Nakon trećeg broja je tadašnja vlast naložila Tisku, koji je još bio državni, da nam otkaže ugovor o distribuciji, što nikad nikome nije učinjeno. Vjesnikova tiskara nam nije htjela dati fer cijenu pa smo se tiskali u Sloveniji i Austriji. Na Danasu sam izgubio ozbiljan novac, oko 300 tisuća maraka. Ipak, ponosan sam jer sam svim novinarima isplatio plaće za šest mjeseci, a u osam brojeva novog Danasa niti jedan članak nije demantiran.

Imate li ambicija opet se upustiti u biznis s medijima?
– Ne. Tiskani su mediji danas u velikoj krizi, no to ne znači da za neke nema tržišne niše. Neki su, pak, nestali. Nema Starta, Danasa, Poleta, možda neće biti niti Radija 101…

Zaljubljen sam u sport

Biste li kupili Radio 101?

– Ne bih ga kupio, iako bi mi bilo žao da se ugasi.

Kupujete li košarkaški klub Cibona?
– Atlantic upravlja u košarkaškom klubu Cedevita. Nama je to kanal za komunikaciju s potrošačima, ali i izraz društvene odgovornosti kroz promociju sporta. U školi košarke imamo više od 400 klinaca. Tako dio profita vraćamo zajednici u kojoj smo profit zaradili i na to smo ponosni.

S Cibonom razgovaramo već dvije godine. Tada su nam rekli da novac nije jedan od problema. Danas Cibonina Uprava ima ozbiljan problem kako izbjeći stečaj. Imaju sedamdesetak milijuna kuna dospjelih obveza, a imovina im je upola manja.

Veliki sam zaljubljenik u sport, navijač Cibone, poštujem što su prethodne generacije napravile, ali pitanje je tko će prihvatiti pokriti tu financijsku rupu.

Loš menadžment u Ciboni

Kako su stvorili tolike gubitke?
– Ovo je društvo imalo dobar odnos prema Ciboni. Još za vrijeme Univerzijade Cibona je dobila novu dvoranu na korištenje i upravljanje, tako da prihodi od njenog iznajmljivanja idu Ciboni iako je dvorana gradska. Cibona je dobila u vlasništvo 27 lokala koje iznajmljuje, u vlasništvu ima i lokaciju na kojoj je Saloon. Godinama dobiva ozbiljan novac od Grada i javnih poduzeća. Uza sve to, dosadašnje uprave Cibone su lošim menadžmentom napravile ovakvu mizernu financijsku situaciju.

Kako to da su s toliko imovine u takvim problemima?
– Nitko nije propao jer je imao premale prihode, nego zato što je imao prevelike rashode. Ne želim spekulirati o tome je li tu bilo nekih malverzacija. U najmanju ruku načinjeni su veliki rashodi i računalo se da će netko uskočiti. To je neodgovorno prema građanima, poreznim obveznicima, ali i prema zaposlenicima. Od početka sezone ljudi su tek neki dan dobili prvu plaću.

Nema tog filantropa koji bi mogao isfinancirati sve što bi bilo vrijedno spašavanja, a na rubu je propasti zbog lošeg upravljanja. Brand ima vrijednost, ali ona nije neograničena. Tako je u svim područjima, The Smiths su najveći britanski bend iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, a danas njegovi članovi kažu da nema tog novca zbog kojeg bi se opet okupili. Neke vrijednosti ostanu u prošlosti. Godinama sam u Londonu odlazio u Tower Records na Trafalgar Squareu, danas Tower Recordsa više nema. Nema ni dućana Muzičke naklade u zagrebačkoj Mesničkoj gdje sam kupovao ploče. Nekih brandova jednostavno više nema.

Možda će nestati i neki hrvatski, jer analitičari tvrde da će nam ove godine kriza biti još gora nego lani. Što vi očekujete?
– Ova će godina sigurno biti jako teška i bit će onih koji neće moći s tim izaći na kraj. Iako sa zakašnjenjem, smatram da će posljednje Vladine mjere ipak pomoći da krizu prebrode oni koji u probleme nisu došli zbog strukturnih razloga, nego upravo pod utjecajem krize.

Vjerujete li u uspjeh Vladinih fondova za spas gospodarstva, ili dijelite skepsu onih koji misle da će to biti nova sanacija problematičnih i podobnih tvrtki?
– Dva su modela tih fondova. Fondovi za gospodarsku suradnju ulazit će u kompanije koje moraju ojačati svoju bilancu da bi se mogle zadužiti. Ne treba očekivati da će tim fondovima biti atraktivne problematične kompanije. U drugom modelu kreditiranja preko HBOR-a banke će davati kredite kvalitetnima, a ne problematičnima. Bitno je da kamata na te kredite bude 6 do 7 posto, a ne 11 ili 12 posto, kao lani.

Ova mjera je dobra, ali će poslovne banke odlučiti hoće li pojedinoj kompaniji dati kredit. Treba biti fer i priznati da se ne može očekivati da će kompanije koje su i prije krize bile nekonkurentne biti korisnici tih kreditnih linija.

Mnogi se žale da su silne istrage i afere zakočile biznis jer se nitko više ne usudi ništa raditi, posebno ne s državom i njenim poduzećima. Slažete li se s njima?
– Smatram da je dobro da se u Hrvatskoj stvara atmosfera koja podržava transparentno i zakonito poslovanje, to je jedini ispravan način i to nam jedino garantira budućnost. Premijerka Kosor je prepoznala važnost trenutka te je, dopustivši da se otvori prostor za procese iskorjenjivanja korupcije, utrla put za ozdravljenje društva.

Dvije šnite s namazom
Počeli ste tipično za hrvatsku tranziciju – kao trgovac i distributer, no onda ste se, atipično za poduzetnike 90-ih, prebacili na proizvodnju. Zašto?
– Mi smo negdje 1996. zaključili da bismo, uz distribuciju, htjeli imati i vlastite proizvode. Žao mi je što me tada netko nije podučio da za vlastiti proizvod nije nužno imati vlastitu proizvodnju, kao što je model Red bulla ili Della – što tada nisam znao. Riječ je, naime, o megabrandovima bez vlastite proizvodnje, koji kroz ugovornu suradnju za proizvodnju koriste treće strane. U početku smo razmatrali koncepciju s asortimanom slanog snacka – štapići, flipsevi, čipsevi itd. Na kraju se nismo odlučili za to.

Planirali ste štapiće, a lansirali sendviče. Kako to?
– Kupili smo jednu malu zagrebačku manufakturu sendviča. Danas je naša Montana jedini europski proizvođač sendviča koji ima ISO standard. Ljudi znaju reći s podsmijehom: to su dvije šnite kruha koje malo namažeš, to je jednostavno. Naprotiv, riječ je o osjetljivoj proizvodnji koja zahtijeva vrlo sofisticirane uvjete rada. Kad Hrvatska uđe u EU, planiramo širenje ovog proizvoda i u Sloveniju, a razmišljamo o jednom takvom proizvodnom pogonu u Srbiji.

Trgovci i proizvođači

Zašto ste silno htjeli neku proizvodnju, premda ste u distribuciji dobro zarađivali?
– S jedne strane, bila je želja da ne ovisimo samo o principalima, o multinacionalnim kompanijama koje su vlasnici proizvoda i robni marki. S druge strane, bila je to prirodna poduzetnička želja da se upravlja cjelokupnim procesom, od samog stvaranja robne marke do komunikacije s potrošačima. Međutim, nikad se kao distributer nismo doživljavali kao kompanija drugog reda. I meni se često ističe porijeklo iz trgovačke obitelji, što je djelomično točno.

Po očevoj liniji smo trgovačka obitelj, no po majčinoj liniji imamo više generacija brodograditelja, pa u jednakoj mjeri postoji i tradicija proizvođačke obitelji. I moj pradjed i djed su imali brodogradilište. Kad mi je djed otišao u penziju, imao je obrt i radio vrhunske drvene brodove do 12 metara.

Atlantic je 1991. startao u disciplini u kojoj tada nije bilo puno konkurenata, nitko se nije borio za distribuciju guma za žvakanje. Neki drugi proizvodi, kao što su temeljni prehrambeni proizvodi, nafta, oružje, oprema itd., bili su tada u fokusu države i njoj bliskih poduzetnika.

S vremenom smo odlučili diverzificirati djelatnost. Kod nas je dimnjak kao simbol proizvodnje uvijek imao posebno mjesto, a ima ga i danas.

Velika šansa za Koprivnicu
Koliki udio u današnjem Atlanticu ima proizvodnja, a koliki distribucija?
– Oko 40 posto prihoda dolazi nam od distribucije, oko 45 posto su prihodi od vlastite proizvodnje, desetak posto dolazi kroz ljekarnički lanac Farmacia i pet posto od uslužne proizvodnje, najviše u segmentu osobne higijene i kozmetike. Za jake domaće trgovce i najveće njemačke lance drogerija proizvodimo kozmetiku.

Kad uđemo u EU, namjeravamo proizvodnju asortimana našeg brenda Multipower – vodećeg u Europi u sportskoj prehrani, preseliti iz Hamburga u Hrvatsku, tada više neće biti razlike koju danas nosi etiketa ‘made in EU’.

Hoće li to biti u Koprivnici, ako kupite Podravku?
– Kad je vodeći globalni konzultant McKinsey u svojoj studiji razmatrao sinergije Atlantica i Podravke, procijenio je da bi Koprivnica mogla postati proizvodni, razvojni i tehnološki centar, i da bi Atlantic Grupa tamo mogla prebaciti većinu svojih proizvodnih kapaciteta, kao i usmjeriti prema Koprivnici buduća ulaganja Atlantic Grupe u nove tehnologije i razvoj proizvodnje. (Jutarnji.hr)

Komentari

  1. Dada kaže

    Divim se gospodinu Emilu na ovako uspješnom i ustrajnom radu .Ja sam obrtnica koja nazalost nemam financijske mogucnosti jer sam početnica i teško mi je, ali svejedno imam velike ambicije i planove i nadam se da cu to ostvariti jer sama uzdrzavam obitelj sa dvoje djece i zato sam još pozitivnija .

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *