Stipan Bilić: Izvoz spašava hrvatsku konditorsku industriju

stipan-bilic-kondin-largeIako jedna od najuspješnijih gospodarskih grana, hrvatska se konditorska industrija svakodnevno suočava s problemima u poslovanju. Skupe domaće sirovine, manjak kapitala, trgovina koja odgađa plaćanje i traži visoke rabate, veća fiskalna i parafiskalna davanja… Sve to utječe na cijenu finalnog proizvoda, koja se povećava i do 50 posto

O trenutnom stanju u hrvatskoj konditorskoj industriji i odnosu s trgovačkim lancima te inozemnom konkurencijom razgovarali smo sa Stipanom Bilićem, direktorom Kondina – udruženja konditora Hrvatske.

Kada je i s kojim ciljem osnovano udruženje Kondin?

Poslovno udruženje Kondin osnovala je hrvatska konditorska industrija 1972. godine, s ciljem razvoja i unapređenja konditorske industrije.

Od tada do danas interesi i problemi ostali su isti, a djelovanje uključuje lobiranje interesa konditora kod države i državnih institucija, rješavanje problema s trgovinom i nabavom sirovina, zajednički pristup te prihvaćanje novih tehničkih, tehnoloških i znanstvenih dostignuća i sl.

Kakvo je trenutno stanje u hrvatskoj konditorskoj industriji?
Konditorska industrija nema i nikada nije imala ozbiljnijih gubitaka, a tvornice su preživjele tranziciju i opstale. Osim što je svaka tvornica sama za sebe brend, imaju i prepoznatljive robne marke na domaćem i inozemnom tržištu.

Međutim, hrvatska konditorska industrija dijeli probleme domaće prehrambene industrije. To su skupe domaće sirovine koje povećavaju troškove do 30 posto, manjak kapitala, trgovina koja odgađa plaćanje te traži visoke rabate i dodatna vanknjižna davanja koja povećavaju troškove za još 30 posto.

Osim toga, tu su i veća fiskalna i parafiskalna davanja koja dodatno povećavaju troškove za 5-7 posto. Svi ovi troškovi, nametnuti vanjskim faktorima, povisuju prodajne cijene domaćih konditora i do 50 posto.

Ovakvim načinom trgovina dvostruko zarađuje na domaćoj industriji: s jedne strane na nametima koji u ovakvom opsegu ne postoje nigdje u svijetu, a s druge strane na uvozu jeftinih proizvoda koje zatim prodaju po cijenama sličnim domaćima.

U inozemstvu su konditorima uvjeti daleko povoljniji, a bez izvoza koji apsorbira 50 posto naše proizvodnje, konditorska industrija ne bi opstala.

Kolika je godišnja proizvodnja?

Na hrvatskom se tržištu 1989. godine prodalo 50.000 tona konditorskih proizvoda, a od toga je bilo 80 posto domaćih proizvoda.

U zadnjih dvadeset godina prodaja je porasla za 58 posto i još će rasti, a posljednjih godina iznosila je oko 86.000 tona.

Međutim, prodaja domaćih proizvoda na domaćem tržištu pala je na 31.000 tona, a njihov udio iznosi 36 posto te se iz godine u godinu smanjuje.

Kako se nosite s inozemnom konkurencijom?

Hrvatski gospodarski sustav domaćim je konditorima nametnuo troškove koji su čak 50 posto veći od onih koje ima inozemna konkurencija, a carinskom zaštitom ne štite se troškovi koje su nam nametnuli.

U 2009. godini, od 54.000 tona ukupnog uvoza, po odredbi države čak je 26.000 tona bilo oslobođeno plaćanja carine.

Na ostalih 28.000 tona uvoza plaćena je carina u prosjeku 20 posto od vrijednosti uvoza, što znači da su nametnuti troškovi veći od 50 posto, dok je carinska zaštita realno manja od 10 posto.

To je razlog zbog kojeg se na domaćem tržištu teško nosimo s inozemnom konkurencijom, ali zato naši konditori izvoze 50 posto svoje proizvodnje, isto kao i konditori iz Švicarske.

Iz kojih se zemalja konditorski proizvodi najviše uvoze, a u koje zemlje izvoze?
Najveći uvoz i izvoz konditora obavlja se sa zemljama EU, a potom sa zemljama bivše Jugoslavije. Osim toga, izvozi se i diljem svijeta, od SAD-a do bliskoistočnih zemalja.

Kakva je kvaliteta uvoznih proizvoda u odnosu na domaće i kakav je omjer cijena?
Naši konditorski proizvodi imaju visok nivo kvalitete i prodaju se svježi. Samo zanemarivi dio uvezenih proizvoda ima veću kvalitetu od naših istovrsnih proizvoda, a većinom se uvoze jeftini i manje kvalitetni proizvodi.

Npr. u prvoj polovici godine, cijena čokolade prilikom uvoza bila je 4,4 dolara po kilogramu, a cijena kakaovca bila je 3,5 dolara po kilogramu. Kad se cijena kakaovca pomnoži s faktorom 1,35 da bi se dobila vrijednost kakao mase, ispada da je vrijednost kakao mase 4,7 dolara po kilogramu.

To znači da se uvozi čokolada jeftinija od sirovine od koje je napravljena, a to najbolje govori o njezinoj kvaliteti.

U isto vrijeme naši su proizvođači imali cijenu od 5,4 dolara po kilogramu, s tim da se uvijek izvozi uz minimalnu cijenu ili bez zarade. Naveo sam primjer čokolade, ali isto vrijedi za sve konditorske proizvode.

Cijena šećera na svjetskom tržištu radikalno oscilira iz godine u godinu. U 2009. dosegla je povijesni maksimum, dok se sredinom ove godine prepolovila.

Kako komentirate spomenute promjene?
I danas je cijena šećera na svjetskim burzama na maksimumu, a na porast cijena najviše su utjecali planirano smanjenje proizvodnje šećera u EU i nepredvidive burzovne špekulacije.

No, naši konditori imaju problem jer šećer ne kupuju na svjetskoj burzi, već kupuju onaj iz domaće proizvodnje.

Tijekom 2010. godine najviša burzovna cijena šećera bila je ispod 4, a najniža ispod 2 kune po kilogramu, a u isto vrijeme naši su konditori domaćim šećeranama plaćali više od 4,5 kune po kilogramu šećera.

Visoka carinska zaštita šećera omogućila je monopolski položaj šećeranama koje visokom cijenom šećera ruše konkurentnost hrvatske prehrambene industrije, a nažalost, iako svjesne ovog problema, državne institucije ostaju neaktivne.

Kako stojimo s domaćom proizvodnjom i u kojoj mjeri uvozimo ili izvozimo šećer?

U 2010. godini, dok su domaći konditori plaćali šećer 4,5 do 5,2 kune po kilogramu, izvezeno je 107.484 tona šećera po 3,5 kune po kilogramu.

Domaća sirovina na domaćem tržištu ima 38 posto višu cijenu od izvozne i to je temeljni problem državne gospodarske politike.

S druge strane, šećerane su uvezle 29.800 tona sirovog šećera po cijeni od 2,1 kune po kilogramu. Rafiniranje košta oko 20 posto od cijene šećera i onda se taj šećer prodaje po 4,5 do 5,2 kune po kilogramu.

Kako država može pomoći hrvatskoj konditorskoj industriji?
Iako su druge grane prehrambene industrije u težem položaju od konditorske, svi zaslužuju pomoć države koja bi svojim mjerama trebala stvoriti jednake uvjete za sve sudionike u biznisu.

Država hrvatskim konditorima mora omogućiti da svoje poslovanje dovedu u isti nivo s konditorima u konkurentnim zemljama.

To može postići smanjenjem kamata tvrtkama, ograničavanjem rokova plaćanja na 30 dana te kontroliranjem marži i rabata na prehrambene proizvode, koji ne smiju biti veći od 30 posto.

Što će se promijeniti ulaskom u EU?

EU je zajednica osnovana radi jačanja gospodarskih i drugih interesa članica. Veću šansu za uspjeh imaju oni koji raspolažu snagom, kapitalom i znanjem, a u lošijem su položaju svi oni koji su u tome deficitarni.

Ulaskom u EU, konditori imaju veću šansu iskoristiti svoj položaj, osigurati jeftinije sirovine te poboljšati konkurentnost.

Na koji način potaknuti kupce da kupuju domaće konditorske proizvode?
Kupci vole i kupuju domaće konditorske proizvode, ali sustav trgovine koji namjerno poskupljuje domaće, a uvozi jeftinije i nekvalitetnije proizvode, odvlači kupce od domaćih proizvoda.

Kakva je suradnja s trgovačkim lancima? Ima li razlike između inozemnih i domaćih?
U domaćim su trgovačkim lancima domaći konditorski proizvodi zastupljeniji nego u trgovačkim lancima u vlasništvu inozemnih kompanija, dok su ostali uvjeti isti ili slični.

Zbog krize i gubitka tržišta, konditorska industrija se konsolidirala. Kakvi su planovi za budućnost?

U Hrvatskoj se svi planovi svode prvenstveno na preživljavanje, a tek onda na povećanje proizvodnje.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *