Deutsche Welle: Kako se probiti na tržište maslinovog ulja u Njemačkoj?

U njemačkim samoposlugama praktično se može naći samo maslinovo ulje iz Italije. Druge zemlje, na primjer Grčka, imaju velikih problema doći do njemačkog potrošača, iako Talijani u svoje miješaju grčko ulje – za aromu!

U Njemačkoj je maslinovo ulje “ušlo u modu” tek prije tridesetak godina, ali njegova potrošnja neprestance raste.

Za sada tome se jedino raduju Talijani koji uvelike dominiraju njemačkim tržištem maslinovog ulja: 70% maslinovog ulja prodanog i potrošenog u Njemačkoj ima naljepnicu “Made in Italy”, Španjolska i Grčka imaju po desetak posto tržišta, a posljednjih deset posto dijele sve ostale zemlje.

Utoliko je i maslinovo ulje iz Hrvatske prava rijetkost, ne samo zbog cijene, nego jer joj je kao – za sada – zemlji izvan Europske unije veoma teško izboriti se među brojnim proizvođačima diljem Mediterana, od Turske pa do zemalja sjevera Afrike.

U Grčkoj nipošto nisu oduševljeni što se Italija nametnula kao glavni proizvođač maslinovog ulja. Nije samo problem Njemačka – u ovoj zemlji se još uvijek troši jedva 0,85 litara maslinovog ulja po glavi stanovnika godišnje, nego i u čitavoj Europskoj uniji se može dobiti dojam kako se samo u Italiji radi kvalitetno maslinovo ulje.

1,70 eura za litru maslinovog ulja!
Štoviše, Grci tvrde kako Talijani kupuju njihovo, grčko maslinovo ulje kako bi uopće postigli aromu i ukus takvog ulja kakav očekuju njemački i europski potrošači i ono čini oko 20% “talijanskog” ulja.

Ali, zahvaljujući dominantnom položaju na tržištu Talijani plaćaju Grcima za njihovo ulje cijenu kod koje se mnogi maslinar mora pitati, isplati li mu se uopće otići u maslinik: 1,70 eura za litru!

Ali grčki maslinari u pravilu nemaju izbora, mada talijanski proizvođači ostvaruju golemu dobit. Ipak: cijena maslinovog ulja je niža u Njemačkoj, nego u samoposluzi u Hrvatskoj. Boca od pola litre maslinovog ulja koliko-toliko prihvatljive kvalitete lako se može naći već i ispod tri eura (dvadesetak kuna).

Johannes Eisenbach se prihvatio koordinacije oko tisuću malih i srednje velikih proizvođača maslinovog ulja iz Grčke i sa Cipra. On je zagovornik radikalnog rješenja: da barem četiri godine grčki maslinari ne prodaju niti litre svojeg ulja Talijanima.

U tom razdoblju bi i potrošači u Europi shvatili kako talijansko ulje, u pravilu nastalo na plantažama uz strojnu obradu, nipošto nema takav okus kakav ima ulje proizvedeno u malenim maslinicima Grčke i Cipra tako da bi onda potrošači sami tražili alternativu.

Ali i njemu je jasno kako se takvo radikalno rješenje ne može provesti. Grčki proizvođači moraju nekome prodati svoje ulje, a prije svega su talijanske tvrtke uspjele stvoriti dugoročne poslovne kontakte s lancima njemačkih samoposluga.

Povrh toga, tu su i troškovi transporta, ali je još jedan veliki problem što se nisu uspjeli niti stvoriti grčki proizvođači maslinovog ulja koji bi mogli nuditi količine o kakvim se razgovara u pregovorima s direktorima nabave lanaca njemačkih samoposluga.

“Navikli smo se na potporu i subvencije”
U Grčkoj još uvijek dominiraju razmjerno male nasade maslina, a Konstantin Protoulis, vlasnik točionice maslinovog ulja s otoka Lesbosa, navodi još jedan problem. Ne samo da u Grčkoj ima mnogo maslinika gdje praktično nije moguća upotreba strojeva pa se, zbog kosine, gotovo sve mora obavljati ručno, nego je i grčko tržište uništeno – subvencijama: “U zadnjih tridesetak godina su se proizvođači navikli živjeti od nacionalnih subvencija i potpora Europske unije.” To se mora promijeniti, smatra Protoulis: “Maslinari moraju opet u svoje maslinike i početi ih obrađivati po uputama stručnjaka i agronoma.”

Bastian Jordan se sa svojom obitelji još prije dvadesetak godina počeo baviti maslinarstvom u Grčkoj i potpuno se slaže s Protoulisom. Obzirom na teren, jedina je šansa potražiti pomoć stručnjaka i proizvoditi ulje najviše kvalitete. On mnogo od svojeg ulja proda u Njemačku, ali ne u samoposluge – o takvim količinama ne može niti sanjati. On prodaje gostioničarima, često vrhunskih restorana koji i svojim gostima u Njemačkoj žele ponuditi “pravo” maslinovo ulje.

I on misli kako je, ako doista žele doći do širokoga kruga potrošača u Njemačkoj i Europi, jedino rješenje za grčke maslinare da se udruže i nastupaju zajedno. No onda moraju jamčiti i količinu koju će isporučiti, kao i kvalitetu ulja koje će se naći u bocama.

Jer Jordan najbolje zna kako se u Njemačkoj doduše prodaje ulje koje je označeno kao da je vrhunske kvalitete, ali često je u boci nešto sasvim drugo: “Kada mi nudimo ekstra djevičansko ulje, onda je to doista ulje te vrhunske kvalitete.”

U samoposlugama prečesto ima ulja koja su doduše hladno prešana, ali nisu proizvedena da bi zavrijedila natpis “ekstra djevičansko ulje”. “Potrošače se jednostavno vara i šansa je osvojiti kupce pomoću vlastitog poštenja.”

Jordanu je jasno kako nije lako doći do potrošača i izboriti se na tržištu pored Talijana. Trebat će i vremena da se organizira proizvodnja i logistika, a da se ujedno zadrži transparentnost proizvoda kako bi potrošač točno mogao znati, odakle dolazi ulje koje stavlja na ribu ili salatu na svom tanjuru. Ali Jordan i mnogi grčki maslinari su uvjereni: taj zadatak nije lak, ali je moguć ako se nudi doista kvalitetno maslinovo ulje. (Deutsche Welle)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *