Fiskalizacija: Zakon dobar, vrijeme kratko

Mnoge su zemlje već implementirale različita rješenja za provođenje fiskalizacije, manje ili više uspješno. Hrvatski model je jedan od najbolje osmišljenih do sada, a domaćim fiskalnim obveznicima jedino bi kratak rok uvođenja mogao zadati glavobolje

Uspješan gospodarski razvoj jedne zemlje dobrim se dijelom zasniva i na dobro osmišljenom poreznom modelu. Pritom je važno naglasiti kako su posebno uspješni oni porezni modeli koji potiču gospodarstvo, a istodobno suzbijaju sivu ili pak crnu ekonomiju, te je uvođenje dediciranih poreznih zakona s ovim ciljevima za svaku zemlju korak naprijed u njenom razvoju.

UVOĐENJE FISKALIZACIJE
Promatrajući situaciju u susjednim zemljama, bilo istočne ili zapadne Europe, lako je uočljiv trend usvajanja zakona o fiskalizaciji. Krenuvši od Italije, Poljske, Slovačke, Češke, Mađarske, Srbije, Rusije pa sve do Kine, Kenije ili Brazila, sve su ove zemlje već uspješno uvele fiskalne zakone.

One druge, koje to još nisu učinile, intenzivno razmišljaju o tome. Jedna od tih zemalja je, primjerice, i Njemačka. Karakteristična je pojava, kod većine spomenutih zemalja, da je s uvođenjem fiskalnog zakona došlo do stvaranja monopola ponuđača fiskalnih rješenja.

Tako u nekim slučajevima i pojedinim zemljama postoje dva do tri moguća fiskalna rješenja pa je uvođenje i implementacija novih rješenja u tim zemljama gotovo nemoguća što opet, praktički, dovodi do određenog oblika monopola.

Nasuprot primjera brojnih zemalja iz njenog susjedstva Hrvatska je krenula putem uvođenja Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom koji se zasniva na nadasve transparentnim i fer pravilima.

Monopol ponuđača fiskalnih rješenja je u cijelosti isključen jer je svaki trgovac slobodan donijeti odluku o tome koje fiskalno rješenje najbolje odgovara njegovom okruženju i potrebama.

Druga zajednička točka kod većine postojećih fiskalnih zakona je tip fiskalnog rješenja čije je korištenje propisano. U većini slučajeva propisano je korištenje fiskalne blagajne ili fiskalnog printera koji u sebi sadrže fiskalnu memoriju u koju se pohranjuju prometi i pripadajući porezi.

Pored zakona, koji precizno određuje koji fiskalni uređaj se smije koristiti, fiskalni zakon često određuje i nivo servisne usluge koju je trgovac obvezan kupiti, a vezana je za održavanje fiskalnih blagajni ili printera.

Kao sljedeći propis zakonodavac u nekim zemljama propisuje koji se driver mora koristiti za kontrolu i komunikaciju s fiskalnim uređajem. Usto, fiskalni zakon često zadire i u samu POS aplikaciju te propisuje koja aplikacija je dozvoljena, a koja nije.

Sve ove zakonske odredbe predstavljaju problematične tehničke zahtjeve i povlače sa sobom i nemalu investiciju prilikom uvođenja, odnosno konstantne troškove tijekom upotrebe rješenja.

Ali, na kraju, ono što je za trgovca najgore su promjene u poslovnim procesima i restrikcije u smislu provođenja strategije. Na primjer, gotovo sve zemlje zabranjuju negativne stavke na fiskalnom isječku, zabranjuju proizvode s cijenom nula, znatno ograničavaju moguće popuste i akcije, striktno propisuju rad s uplatom i isplatom u ladice za novac i tako dalje.

Na drugoj strani imamo hrvatski fiskalni zakon koji u principu propisuje samo jednu stvar, a to je prijava fiskalnog isječka na državnom poslužitelju. I što je najvažnije gotovo svi poslovni procesi ostaju nepromijenjeni.

U direktnoj usporedbi fiskalnih propisa možemo reći kako je i sa strane poslovnih procesa i s tehničke strane hrvatski zakon najjednostavniji, ali istovremeno i najučinkovitiji.

OSNOVNE ODREDBE
U osnovici je hrvatski fiskalni zakon vrlo jednostavan. Svaka transakcija koja se plaća gotovinom, čekom ili karticom mora se autorizirati na centralnom serveru porezne uprave.

Pritom autorizacija označava proces slanja transakcije i potom povratno zaprimanje jedinstvenog koda koji se mora ispisati na računu. Na osnovu njega krajnji korisnik može vidjeti je li ta transakcija prijavljena poreznoj upravi ili ne. U slučaju tehničkih problema trgovac može poslati transakcije u roku od dva dana.

Kako bi se pokrili sigurnosni aspekti te onemogućila manipulacija podataka u tuđe ime, svaki trgovac mora koristiti digitalni certifikat za potpis svojih transakcija. Time se točno zna da određena transakcija uistinu stiže od trgovca koji je njen stvarni vlasnik.

Ono što je vrlo dobro smišljeno te po većini očekivanja jako učinkovito je način kontrole trgovaca u tome provode li fiskalizaciju ili ne. U gotovo svim fiskalnim zemljama na svijetu države su izgradile veliki kontrolni aparat oko same fiskalizacije.

Zaposleno je puno inspektora čija je osnovna zadaća kontrola trgovaca. Ovakav način kontrole je samo djelomično učinkovit te dodatno opterećuje financijsku situaciju države, a u nekim slučajevima stvara plodno tlo za podmićivanje i korupciju.

Put koji je Hrvatska izabrala decentralizira kontrolu te je prebacuje na krajnjeg korisnika koji će moći putem interneta provjeriti je li transakcija trgovca prijavljena. Uz određene stimulacije krajnjih korisnika, ako pronađu neprijavljenu transakciju, ovakav bi način kontrole mogao biti vrlo učinkovit.

IZAZOVI ZA TRGOVCA
Iako je hrvatski fiskalni zakon u svojoj osnovici vrlo jednostavan te ne dodiruje odnosno ne mijenja poslovne procese, njegova implementacija nikako nije bezazlena. Štoviše, ona stvara određene izazove u infrastrukturi trgovca na koje treba ukazati:
Protok kupaca na blagajni: Vrijeme na blagajni potrebno za autorizaciju transakcije može dovesti do smanjenja brzine protoka kupaca, a time izravno smanjiti i promet trgovca. Ovo je ujedno i najosjetljivija točka u poslovanju trgovca čime je ovaj izazov najkritičniji;

Re-autorizacija transakcija: U slučaju nedostupnosti interneta ili u slučaju greške na blagajni fiskalizacija se može sprovesti kasnije, ali u roku od dva dana. U slučaju velikog broja trgovina te veće količine transakcija postoji opasnost da neke transakcije, koje zahtijevaju manualnu analizu ili zahvat, jednostavno promaknu;

Povećanje potrebnih resursa: Kontrola transakcije i njihove fiskalizacije u velikim infrastrukturama zahtijeva dodatne tehničke i ljudske resurse. To se posebno odnosi na transakcije koje se fiskaliziraju naknadno. Osim povećanja resursa koji služe kontroli fiskalizacije transakcija, nije nikako zanemariva i potrebna investicija u hardversku osnovicu koja postaje potrebna. Ovdje se radi, primjerice, o serveru čiji je osnovni zadatak rad s fiskalnim transakcijama;

Integracija s aplikacijom na blagajni: Ovisno o arhitekturi rješenja za koju se trgovac odluči promjene u samoj POS aplikaciji mogu biti znatne. Ovo predstavlja veliki problem posebno kod trgovaca koji posluju na internacionalnom nivou. Broj verzija aplikacije koju koriste se povećava, a time i resursi potrebni za njeno održavanje. Na drugoj strani treba primijetiti da na svjetskom nivou na više od 65% blagajni još uvijek koriste aplikacije na DOS operativnom sustavu. U ovom slučaju može postati neophodno da se modernizira ili čak zamijeni aplikacija i operativni sustav;

Integracija s ostalim sustavima: Fiskalizacija je obvezna za sve sustave kod kojih se plaća gotovinom ili karticom. Ukoliko trgovac ima internet trgovinu neminovna je i integracija fiskalnog rješenja s tim prodajnim kanalom. Nakon uvođenja fiskalnog rješenja koje je integrirano u POS aplikaciju može se pojaviti potreba za integracijom s ostalim financijskim sustavima. S obzirom na različite algoritme u računanju poreza pojavit će se razlike između poreznih prijava iz financijskih sustava i onih koje su poslane s blagajne u formi fiskalne transakcije. Ovo se može izbjeći u slučaju odgovarajuće integracije s fiskalnim rješenjem. Izazovi nastali uvođenjem fiskalnog zakona svakako postoje i nisu mali. Ovisno o odabiru tehničkog rješenja oni mogu biti manji ili veći. Time je uvjetovana i veličina potrebne investicije.

Vrijeme uvođenja: Ovo također predstavlja jedan od najvećih izazova i to posebno u velikim trgovačkim lancima. Tehnička dokumentacija koja je neophodna za implementaciju fiskalnih odredbi objavljena je u listopadu, a od 1. siječnja obvezno je uvesti fiskalizaciju. Ukupno tri mjeseca za doradu POS aplikacije, integraciju s fiskalnim rješenjem, instalaciju i rollout u svim trgovinama vrlo je kratak rok. U velikim međunarodnim sustavima, period potreban za implementaciju izmjene POS aplikacija je između šest i 12 mjeseci. U takvim okruženjima u proces je uključeno više različitih odjela koji mogu biti i prostorno dislocirani i uključeni istovremeno na različite projekte u različitim državama. Zbog svega toga, za velike sustave ovaj je rok gotovo nemoguće ispoštovati te se stvara dodatni pritisak na gospodarstvo i sliku nesigurnog poslovnog okruženja za strane investitore.

Roland Zališevskij, CTO
Service Plus Group

Nekoliko mogućih koncepata za fiskalno rješenjeCENTRALNA ARHITEKTURA
U centralnoj arhitekturi se komunikacija između blagajni i CIS-a odvija putem jednog centralnog rješenja. POS aplikacija pritom se mora integrirati u centralno fiskalno rješenje, a ono komunicira s CIS serverom. Ovakvo rješenje ima prednosti centralnog menadžmenta svih fiskalnih transakcija i centralnog izvještavanja. Nedostatak rješenja je “single point of failer” – u slučaju problema na toj centralnoj instanci sve povezane blagajne nisu u mogućnosti izdati fiskalni isječak. Sljedeći veliki nedostatak ovakve arhitekture je veličina neophodnih promjena u samoj POS aplikaciji. POS aplikacija mora implementirati kompletnu komunikaciju s centralnim fiskalnim rješenjem, što sliči samo komunikaciji između centralnog rješenja i CIS servera. Pored toga, POS mora implementirati printanje fiskalnog računa, ispis kopije računa i mnoge druge.

DECENTRALNA ARHITEKTURA
U decentralnoj arhitekturi svaka blagajna je odgovorna za komunikaciju s CIS serverom te za provođenje fiskalizacije. Prednost arhitekture je da u slučaju problema s jednom blagajnom druga može preuzeti sve potrebne funkcije. Nedostatak ovakvog rješenja je nepostojanje centralnog menadžmenta rješenja i fiskalnih transakcija što ovo rješenje čini posebno problematičnim kod velikih trgovaca. Osim toga, ovakvo rješenje zahtijeva velike promjene u samoj POS aplikaciji s obzirom da se sve fiskalne funkcije moraju implementirati u samom POS-u. Također, raste opterećenost POS sistema s obzirom na stalni pozadinski proces koji se brine, primjerice, o re-fiskalizaciji u slučaju offline transakcija.

KOMBINACIJA
Arhitektura koja se čini najprihvatljivijom, posebno u većim infrastrukturama, je kombinacija između centralne i decentralne arhitekture. Ako je pritom implementacija komponente koja je na POS-u takva da gotovo i nema dodira sa samom aplikacijom, onda je i obujam posla za integraciju smanjen do minimuma. To je slučaj ukoliko su sve fiskalne funkcije “ispod” drivera za printer. S obzirom da POS aplikacije već koriste moderne POS printere, zamjenom drivera aplikacija neće ni primijetiti da se ispod drivera događaju fiskalne funkcije i komunikacija s centralnom komponentom. Procesi ponovne fiskalizacije offline transakcija maknute su s blagajne na centralnu instancu tako da je i opterećenost samog POS-a minimalna. Ovakva arhitektura objedinjuje prednosti centralne i decentralne arhitekture. U slučaju da se implementiranje fiskalnih funkcija napravi “ispod” drivera za printer, što je moguće u slučaju da POS aplikacija koristi standardni UPOS printer, moguće je smanjiti prilagodbu POS aplikacije na apsolutni minimum.


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *