Godina gorkog šećera

Zbog zabrane uvoza šećerne repe iz Srbije i slabijeg uroda na domaćim njivama hrvatske su šećerane u 2012. godini izgubile i do 15 milijuna eura

Takozvani “šećerni rat” između Hrvatske i Srbije, koji je proteklih mjeseci punio novinske stupce, napokon je okončan.

Zabrana izvoza šećerne repe od strane srbijanskih vlasti zadala je nemale glavobolje domaćim proizvođačima šećera.

Dvije hrvatske šećerane ostale su ove godine bez ugovorenih isporuka šećerne repe iz Vojvodine zbog zabrane izvoza od strane srbijanskih vlasti što je obrazloženo sušom i manjim prinosima ove poljoprivredne kulture. “Upravo ta okolnost kao i slabiji prinosi domaće sirovine rezultirat će slabijim poslovanjem”, zajednički poručuju iz Tvornice šećera Osijek i Sladorane Županja.

Neslužbene procjene govore da bi se štete zbog novonastalog stanja mogle popeti i na 12 do 15 milijuna eura. “Iako su hrvatske šećerane dogovorile i uglavnom financirale sjetvu šećerne repe u Vojvodini, srbijansko Ministarstvo trgovine zabranilo je izvoz i time su šećerane u Osijeku i Županji oštećene za višemilijunske iznose u eurima”, objašnjava predsjednik Uprave Tvornice šećera Osijek Ilija Nedić.

On tvrdi da je ova mjera zabrane izvoza šećerne repe u Hrvatsku donesena isključivo kako bi se pogodovalo srbijanskim prerađivačima, dok će srbijanski proizvođači šećerne repe biti na gubitku jer će tamošnjim šećeranama morati prodati repu po nižoj cijeni nego što je dogovorena s hrvatskim šećeranama.

Nedić dovodi u pitanje i obrazloženje srbijanskog ministarstva da je ova zabrana donesena kako bi se osigurala opskrba tržišta Srbije šećerom. On tvrdi da se i dalje izvozi desetke tisuća tona šećera u Europsku uniju pa ako se želi osigurati opskrba tržišta šećerom, pita Nedić, zašto se ne zabrani izvoz šećera, a ne šećerne repe?

KRIVO JE VRIJEME
Pogođene su šećerane u Osijeku i Županji, dok je treća velika hrvatska šećerana, ona u Virovitici, svoje potrebe zadovoljila u najvećem dijelu na domaćem tržištu, a dijelom i na njoj zemljopisno bližem mađarskom tržištu.

Miroslav Božić, savjetnik u Viro grupi koja obuhvaća šećerane u Virovitici i Županji, kaže kako su svjesni da su 2012. poslovali slabije nego ranijih godina, ali da su za to krivi zabrana uvoza iz Srbije, ali i pad domaćih prinosa uzrokovan sušom.

“Moglo bi se reći da je puno više štete napravljeno za našu grupaciju zbog ekstremnih vremenskih uvjeta, nego zbog ove zabrane u Srbiji. Mi ćemo, kao i sve druge hrvatske šećerane, ove godine proizvesti manje. A to još uvijek ne znači da bi moglo doći do problema u opskrbi hrvatskog tržišta niti u ispunjavanju ugovornih obaveza prema inozemnim partnerima s kojima su ti ugovori u pravilu višegodišnji”, pojašnjava Božić.

Osijek je imao dogovorenih nešto manje od 6000 hektara šećerne repe u Vojvodini, a Županja nešto iznad 4000 hektara. Stručnjak za agrar i prehrambenu industriju Stipan Bilić ima samo jednu poruku hrvatskim prerađivačima: “Neka šećerane kod nas organiziraju proizvodnju repe.”

UZDRMANI ODNOSI
Šećerni rat između Hrvatske i Srbije okončan je, čini se, srbijanskom odbijenicom za partnerstvo na 18. međunarodnom sajmu gospodarstva, obrtništva i poljoprivrede Viroexpo 2013.

Nakon što je virovitičko-podravski župan Tomislav Tolušić srbijanskom Ministarstvu poljoprivrede i Privrednoj komori Srbije (PKS) uputio otvoreno pismo da preispitaju odluku o zabrani izvoza šećerne repe u Hrvatsku, “o čemu će ovisiti i opstojnost srbijanskog partnerstva na Viroexpou”, partnerstvo dogovoreno u srpnju ove godine ekspresno je raskinuto, što Tolušić tumači time da je srbijanskoj strani lakše bilo pobjeći od problema nego ga riješiti i pomoći hrvatskoj strani.

Drenislav Žekić, direktor hrvatskog ureda PKS-a, tvrdi da je takav odgovor bio jedini moguć na uvjetovano pismo župana Tolušića, to više što su za rješavanje spora mjerodavna bila ministarstva poljoprivrede dviju zemalja, a ne županije.

Situacija je eskalirala do te mjere da se u medijima počelo špekulirati o mogućim sudskim procesima. “Hrvatska će tužiti Srbiju međunarodnim sudovima zbog spora oko šećerne repe”, javio je srbijanski B92.

U tamošnjem Ministarstvu trgovine, međutim, poručuju da je u ugovorima posebnom klauzulom predviđena mogućnost zabrane izvoza šećerne repe te dodaju kako je na konzultacijama između Srbije i Hrvatske 21. listopada u Beogradu Srbija ukazala na mogućnost da se za robu, koja je avansno plaćena, dozvoli izvoz šećerne repe pod uvjetom da hrvatske kompanije dostave dokaz za to. Poslije toga, piše B92, hrvatska strana je obavijestila srbijansko ministarstvo da “nisu spremni ili ne žele objelodaniti tu vrstu dokaza”.

NEMA POSKUPLJENJA ŠEĆERA
U Tvornici šećera Osijek završila je kampanja šećerne repe. Prema riječima predsjednika Uprave tvrtke Ilije Nedića, tijekom 2012. godine zbog suše i zabrane izvoza repe iz Srbije prerađeno je upola manje sirovine nego što je bilo planirano.

Naime, prerađeno je 300.000 tona korijena šećerne repe iz čega je proizvedeno 40.000 tona šećera. Iz osječke šećerane poručuju da, unatoč povećanju troškova proizvodnje, šećer na domaćem tržištu zbog teške gospodarske situacije i pada kupovne moći građana u sljedećih godinu dana neće poskupjeti.

Cijene padaju i u svijetu unatoč lošim vremenskim prilikama. Negdje je vrijeme poslužilo proizvođače, a negdje im je bilo najveći neprijatelj. Kretanja na svjetskom tržištu pokazuju kako cijene šećera već više od dva mjeseca bilježe pad na terminskim tržištima.

“Tržište je stabilno zahvaljujući poboljšanim vremenskim uvjetima u Brazilu, najvećem svjetskom proizvođaču šećera, koji bi trebali olakšati žetvu i preradu barem do kraja listopada”, tvrdi Nick Penney, analitičar brokerske kuće Sucden.

Nasuprot tome, zabrinutost ostaje oko razine proizvodnje u Indiji, drugom najvećem svjetskom proizvođaču, te će izvoz iz te zemlje biti smanjen zbog monsunskih kiša.

ŠEĆER I EU

Da na hrvatskom tržištu šećera nije sve tako gorko govori i značajan rast izvoznog plasmana hrvatskog šećera kojeg je u prvih devet mjeseci 2012. godine izvezeno gotovo 532 milijuna kuna. Kako će stanje u tom dijelu hrvatske izvozne industrije biti u prvih devet mjeseci 2013. i u nadolazećim godinama predmet je pregovora i ugovorenih kvota.

Zbog postojećih trendova u razmjeni sa zemljama Europske unije, koji ukazuju na mogućnost znatnijeg porasta unosa pojedinih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda iz država članica Unije nakon pristupanja Hrvatske u članstvo EU, odnosno pojave ozbiljnijih poremećaja na hrvatskom tržištu tih proizvoda, Hrvatska je zatražila i u pregovorima osigurala pravo primjene zaštitnih mehanizama koji stoje na raspolaganju drugim državama članicama Unije. U suprotnom, našla bi se u neravnopravnom položaju na europskom zajedničkom tržištu.

Postignuto je sljedeće: izvozne subvencije i posebne zaštitne mjere Hrvatska je osigurala danom pristupanja u EU i ima pravo primjene svih odredbi pravne stečevine EU koje se tiču korištenja izvoznih subvencija i posebnih zaštitnih mjera, kao i drugih trgovinskih mjera koje stoje na raspolaganju državama članicama Unije.

Hrvatska je osigurala danom pristupanja EU pravo primjene zaštitnih mjera u slučaju ozbiljnijih poremećaja na tržištu koji bi mogli nastupiti zbog povećanog unosa proizvoda iz drugih država članica Unije. Usto, naša je država u pregovorima osigurala godišnju proizvodnu kvotu za šećer od šećerne repe u visini od 192.877 tona.

Za prijelazno razdoblje od tri godine od dana pristupanja EU, Hrvatska je osigurala nacionalnu kvotu za uvoz sirovog šećera za rafinaciju u visini od 40.000 tona godišnje uz plaćanje carine od 98 eura po toni. Ta kvota odgovara kvoti za uvoz sirovog šećera koju je Hrvatskoj dodijelila Svjetska trgovinska organizacija.

Hrvatska je također osigurala i da se kriterij za priznavanje statusa tvrtke za rafinaciju sirovog šećera u slučaju Hrvatske ne primjenjuje za razdoblje koje je inače predviđeno pravnim propisima EU, već da se uzme u obzir prosječno ostvarena rafinacija u razdoblju 2007. – 2008. godina.

Važno je naglasiti kako sve tri šećerane u Hrvatskoj proizvode šećer iz repe i rafiniraju uvezeni sirovi šećer čime osiguravaju optimalno korištenje svojih proizvodnih kapaciteta. Stoga je više nego jasno kako im treba osigurati mogućnost uvoza šećera, odnosno dobivanja uvoznih licenci i nakon pristupanja EU.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *