Tržište svježeg voća i povrća: Nedostaje nam svega osim mandarina

Priča o hrvatskoj proizvodnji u većini se primjera podvlači zaključkom kako smo mogli više, ali eto iz nekih razloga nismo. Tako u sektoru voća i povrća nalazimo malo primjera koji slijede mandarine čija proizvodnja jedina premašuje potrebe domaćeg tržišta

Hrvatska je svojevremeno bila veliki proizvođač bijelog luka. Najviše je bio cijenjen onaj iz zadarskog zaleđa. Sve dok se prije desetak godina na svjetskom tržištu nisu pojavili Kinezi koji su ogromnim količinama svojih jeftinih proizvoda spustili cijenu na osam kuna po kilogramu.

Takav dumping domaći poljoprivrednici nisu mogli slijediti i prestali su saditi bijeli luk. I ne samo oni. Kinezi su svojim jeftinim i nekvalitetnim češnjakom praktički pokorili cijeli svijet.

Što se potom dogodilo? Kad su postali monopolisti Kinezi su postepeno vratili cijene na prijašnju razinu tako da se za češnjak ponovno davalo između 20 i 30 kuna po kilogramu.

Dobit je bila ogromna. Konkurenciji je nekoliko godina trebalo da dođe k sebi i opet započne proizvodnju. Za ilustraciju, Hrvatska je prošle godine uvezla čak 1400 tona bijelog luka iz Kine.

Ova priča zgodna je ilustracija kako funkcionira svjetsko tržište voća i povrća na kojem se vrte milijarde i na kojem je Hrvatska neznatan igrač, posebno po količini proizvodnje koja, za razliku od uvoza, stalno pada.

Prema podacima Hrvatske gospodarske komore, koje nam je iznijela Božica Marković, direktorica Sektora za poljoprivredu, prehrambenu industriju i šumarstvo, prošle je godine ukupno uvezeno voća i povrća u vrijednosti od 258 milijuna dolara.

Povrća je uvezeno za 94 milijuna, a voća za 164 milijuna dolara. U strukturi uvoza povrća dominantnu ulogu ima uvoz krumpira čija količina varira u odnosu na proizvodnju u velikom rasponu od 15 tisuća tona, koliko je primjerice bilo 2007. godine, do 23 tisuće tona 2012. godine. Božica Marković ističe i velike količine rajčice (10.000 tona) i crvenog luka (14.600 tona).

Povrće se uvozi najviše iz Nizozemske, Španjolske i Italije. U uvozu voća prevladavaju vrste koje se ne proizvode u Hrvatskoj poput banana i agruma (naranča, limun, grejp) te jabuke i kruške kao vrste čija proizvodnja u Hrvatskoj pokriva otprilike dvije trećine potreba tržišta.

Zlatko Zagorec iz Zajednice povrćara Hrvatske ne slaže se s ovim podacima. “Nigdje nećete pronaći točne podatke koliko se uveze voća i povrća. Svakako ćemo više znati kad se uvede potpuna fiskalizacija i izdavanje računa na svim veletržnicama i tržnicama. Morate znati da svi pravi proizvođači, poljoprivrednici, podržavaju ministra financija Slavka Linića i njegove mjere. Protive se šverceri koji će biti izravno ugroženi, budući da više neće moći raditi ‘na crno’, nego će morati izdavati račune. Tek kada se budu znali točni podaci koliko se proda voća i povrća na domaćem tržištu, znat ćemo koliko se proizvoda uvozi”, tvrdi Zagorec.

DOMAĆA PROIZVODNJA
Premda Hrvatska ima izuzetno dobre klimatske i hidrološke potencijale za proizvodnju voća i povrća, ne samo na otvorenome – posebno u Dalmaciji i dalmatinskom zaleđu – nego i u zaštićenim područjima, ne uspijevamo zasaditi dovoljne količine.

“Nedostatna proizvodnja za potrebe hrvatskog tržišta posljedica je usitnjenih površina, neuređene infrastrukture za proizvodnju, manjka sustava za grijanje i navodnjavanje kao i sustava za zaštitu od tuče i od mraza te nedostatnih skladišnih kapaciteta. Neorganiziranost proizvođača, visoke ulazne cijene goriva, sjemena, gnojiva i sredstava za zaštitu bilja te male količine certificirane proizvodnje doveli su do slabe konkurentnosti na tržištu”, objašnjava razloge rasta uvoza Božica Marković.

Prema njenim riječima, do povećanja konkurentnosti može doći samo koncentriranjem proizvoda na jednom mjestu i povećanjem prinosa za što bi trebalo iskoristiti EU fondove za tehnološko osuvremenjivanje proizvodnje.

Također naglašava važnost udruživanja proizvođača s ciljem planiranja proizvodnje prilagođene potrebama tržišta, stabiliziranja cijena i u konačnici snižavanja troškova proizvodnje.

Domaće tržište voćem i povrćem obilježava negativna vanjsko-trgovinska bilanca i ovisnost o uvozu. Tako šparoge dolaze iz afričkih i južnoameričkih država poput Egipta, Ekvadora i Perua, jagode i maline iz Tanzanije, Meksika i Urugvaja, cikla iz Kameruna, grah iz Kirgistana, bademi iz Salvadora, lješnjaci iz Gruzije, orasi iz obale Bjelokosti.

Za oko 275 milijuna kilograma uvezenog voća i povrća, izračunao je Večernji list, potrebno je 12.500 šlepera, što je kolona od Zagreba do Splita, a od deset krušaka na tržištu, čak devet ih je iz uvoza, a od 14 jabuka sedam je iz uvoza.

SLIKA UVOZA
Veliki trgovački lanci najavljuju da će poticati proizvodnju domaćeg voća i povrća. Konzum preko Agrokora većinom prodaje domaće voće i povrće, Mercator-H, koji bi uskoro također trebao postati dio koncerna Ivice Todorića, objavio je da otkupljuje 15 tisuća tona domaćeg voća i povrća surađujući s 36 proizvođača s ciljem da uvijek ima svježu robu na policama koja, pokazalo je istraživanje A.T. Kearneya, može povećati maržu trgovcima između dva i 12 posto. Mercator u Sloveniji ima gotovo 70 posto slovenskih proizvoda, jer tako traže kupci, dok je u Hrvatskoj polovina proizvoda domaća.

“Činjenica je da Hrvatska ne može proizvesti dovoljne količine povrća što ostavlja velike mogućnosti za uvoz. Nažalost, radi se većinom o nekvalitetnim i jeftinim proizvodima koji se potom plasiraju na hrvatsko tržište”, objašnjava Zagorec.

Krumpir je dobar primjer za njegovu tezu. Zagorec kaže da se taj proizvod u Hrvatskoj tretira kao “socijalna hrana”.

“Krumpir zaista ne bi trebao biti skup, ali da bi postigli potrebnu količinu trebate imati zasađeno barem sto hektara površina, što malo tko od nas uspijeva. Zato veletrgovci i supermarketi uvoze velike količine krumpira na kojem zapravo gube jer cijenu kilograma spuste ispod tri kune. Njihova logika je jasna: kupci dolaze, kupuju krumpir ispod cijene, ali zato kupe i dosta drugih proizvoda na koje je marža dovoljno velika da pokrije gubitak koji je napravljen na krumpiru”, ističe Zagorec.

Zanimljivo je vidjeti iz kojih država smo uvezli najviše krumpira. Prednjači Nizozemska, na drugom mjestu je Cipar, dok je na trećoj poziciji Njemačka.

Situacija nije ništa bolja niti što se tiče uvoza rajčice. Tu je također na prvom mjestu nezaobilazna Nizozemska, a slijede Španjolska te Italija. Činjenica je, međutim, da rajčicu uvozimo i iz država poput dalekog Perua, Senegala ili Kine.

Zagorec kaže da ne možemo proizvesti dovoljne količine s obzirom da se rajčica u Hrvatskoj uzgaja isključivo sezonski, od lipnja do rujna, tako da se može zadovoljiti tek između 30 i 40 posto potreba domaćeg tržišta. Zasijano je premalo hektara ovog proizvoda sa slabim kontinuitetom proizvodnje.

“Kod konzumne rajčice građani Hrvatske i Slovenije su znatno zahtjevniji i specifičniji u odnosu na Austrijance ili Nijemce. Oni prepoznaju što je rajčica i ne možete im ‘podvaliti’ proizvod koji samo lijepo izgleda, a zapravo nema, što se kaže, ni okusa ni mirisa. Sjeverniji narodi su navikli jesti takvo povrće, za razliku od nas. U Hrvatskoj se točno zna kada je sezona i rijetko tko se odlučuje kupovati rajčicu u prosincu, premda se na tržištu i tada može naći”, naglašava Zagorec.

Slično je s lukom, ljutikom i mladim lukom koji se vode pod jedinstvenim tarifnim brojem. Nizozemska opet prednjači po vrijednosti uvoza, druga je Austrija, dok je na trećem mjestu Makedonija. Baš kao i u slučaju rajčice, opet imamo “egzotičnih” država iz kojih uvozimo luk. Radi se o Egiptu, Kini, Argentini, Meksiku…

PAD POVRĆA, RAST VOĆA
Proizvodnja povrća u Hrvatskoj je u razdoblju od 2007. do 2011. godine pokazivala značajne oscilacije, ističe Božica Marković iz HGK. U 2007. godini površine pod povrćem zauzimale su tako 12.399 hektara, dok je ukupna proizvodnja dosezala 186.423 tona.

S druge strane, u 2011. godini površine pod povrćem manje su čak za četvrtinu, odnosno za 3267 hektara u odnosu na 2007. godinu. Ukupna proizvodnja u 2011. godini iznosila je 154.892 tona.

Objašnjava da su najzastupljenije vrste povrća kupus na koji otpada 13 posto obrađenih površina, slijede paprika s 11 posto, lubenica s devet posto, luk osam posto, rajčica sedam posto i krastavac s tri posto. Povrćare prilično muče niske otkupne cijene budući da, primjerice, za rajčicu dobiju 3,5 kune, a maloprodajna cijena bude i dvostruko viša.

Činjenica je, kako ističu, da nemaju izbora i moraju prodavati ono što proizvedu isključivo veletrgovcima jer bi im inače roba mogla čak i propasti, s obzirom da malo tko može otkupiti velike količine. Rijetki su proizvodi, poput rajčice, koja se uvijek može prodati.

Za razliku od povrća, proizvodnja voća od 2007. do 2011. bilježi lagano povećanje površina pod trajnim nasadima. U 2007. godini voće se proizvodilo na 25.004 hektara s ukupnom proizvodnjom od 235.467 tona.

Površine pod nasadima voća povećane su u 2011. u odnosu na 2007. godinu za 3385 hektara, a ukupna proizvodnja za 9152 tona, odnosno ukupno 244.619 tona prinosa u 2011. godini. Najzastupljenije vrste voća su jabuka na koju otpada 31 posto, mandarina s 18 posto te šljiva sa sedam posto nasada.

U izvozu je pak najjača mandarina čija proizvodnja, kao i izvoz, raste iz godine u godinu. Proizvodnja premašuje potrebe hrvatskog tržišta, a ostali dio, oko dvije trećine, završava u izvozu, najviše u Rusiji, Velikoj Britaniji, Austriji i Njemačkoj.

U 2012 godini izvezeno je voća u vrijednosti 32,5 milijuna dolara, dok je povrća ukupno izvezeno za 12 milijuna dolara. U 2011. godini mandarina se proizvodila na ukupno 1760 hektara, što je, u odnosu na 2007. godinu, povećanje površina za 559 hektara.

Prinos po hektaru pao je za 10,9 tona u odnosu na 2007. godinu, dok je ukupna proizvodnja u 2011. godini bila manja za 764 tone. Proizvodnja jabuka je u 2011. godini zauzimala 6553 hektara što je 560 hektara više nego u 2007. godini, a prinos po hektaru povećan je s 10,5 tona u 2007. na 15,2 tone u 2011. godini. Ukupna proizvodnja povećana je za 32.757 tona.

“Sadašnje stanje u voćarskom sektoru Republike Hrvatske potrebno je promatrati u kontekstu događanja proteklih dvadesetak godina. Proces prilagodbe i liberalizacije tržišta poljoprivrednim proizvodima posljedica je ulaska Hrvatske u međunarodne asocijacije poput Svjetske trgovinske organizacije, Srednjoeuropskog ugovora o slobodnoj trgovini te nedavnog ulaska u Europsku uniju čime Hrvatska postaje sastavni dio jedinstvenog globalnog tržišta“, kaže Božica Marković.

Prema njenim riječima, u Hrvatskoj zbog povoljnih agroekoloških uvjeta postoji tradicija uzgoja voća, no uzgoj u suvremenim nasadima ipak je novijeg datuma.
“Nedostatak educiranosti proizvođača predstavlja slabu točku u procesu proizvodnje i plasmana proizvoda. Kao rezultat sustava potpore sektoru voća u posljednjih desetak godina očiti su značajni pomaci kako u podizanju novih nasada, tako i u proizvodnji. Operativnim programom podizanja trajnih nasada podignuto je ukupno 22.500 hektara trajnih nasada, od toga 11.000 hektara voćnjaka, 6500 hektara vinograda i 5000 hektara maslinika”, zaključuje Marković.

OGROMAN POTENCIJAL
Agrumi, po količini uvoza u Hrvatskoj, na prvom su mjestu, a najviše uvozimo iz Grčke, Španjolske i Južnoafričke Republike. Limuna smo, pak, najviše uvozili iz Španjolske, Argentine i Turske, a zanimljivo je da ovu vrstu voća uvozimo čak i iz Crne Gore.

Frane Ivković iz Hrvatske voćarske zajednice ističe da je za toliko veliki uvoz agruma u Hrvatsku dijelom zaslužna i zabluda da Hrvatska nije pogodna za uzgoj agruma.

“Naravno da uvjeti postoje, i to ne samo za proizvodnju naranči, nego i limuna, ali malo tko se odlučuje napraviti nasad jer je stvorena predrasuda da će propasti. Žalosno je da smo nekada bili, ako smijem tako reći, velesila u proizvodnji voća. Prije rata smo izvozili voća u vrijednosti od 250 milijuna dolara, a sada uvozimo 170 milijuna”, govori Ivković.

Zanimljiv je primjer jabuke čiji je uvoz u 2012. godini znatno smanjen u odnosu na 2002. godinu, dok je s druge strane izvoz povećan. Naime, 2002. je uvezeno 33,4 tisuće tona za 9,5 milijuna dolara, dok je 2012. godine uvezeno 13,8 tisuća tona za 8,2 milijuna dolara.

Izvoz je s 811 tona u 2002. godini narastao na 7,1 tisuću tona vrijednosti 2,3 milijuna dolara u 2012. godini. Najviše uvozimo iz Austrije, Slovenije i Italije, te iz Kine koja je daleko najveći proizvođač jabuke u svijetu, dok se najviše izvozi u Rusiju te Bosnu i Hercegovinu.

Ivković kaže da Hrvatskoj nedostaje 45 tisuća novih hektara nasada da bi mogli dostići prijeratnu proizvodnju. Prema njegovim riječima, najviše nedostaju novi nasadi višnje, jabuke, badema i breskve. Ističe da smo premalo napravili da dobijemo novac od fondova IPARD i SAPARD što se mora ispraviti u boljem korištenju strukturnih fondova.

“Hrvatska može izvoziti voća u vrijednosti između 350 i 400 milijuna dolara. Mi imamo takav potencijal tako da sadašnjih petnaestak milijuna djeluje zaista kao sitniš. Pa Srbija samo maline izveze za sto milijuna eura. Država nije vodila brigu. Nije motivirala voćare. Mladi se sve više vraćaju voćarstvu, ali nemaju novca”, govori Ivković.

Ulaskom u EU i u sektoru voćarstva i povrtlarstva primjenjuje se Zajednička poljoprivredna politika koja funkcionira kroz provedbu mjera iz tzv. I. i II. stupa.

Prvi stup bavi se pitanjima uređenja jedinstvenog tržišta poljoprivredno-prehrambenih proizvoda i osiguranja dohotka poljoprivrednih proizvođača preko izravnih plaćanja, dok se II. stup bavi strukturnim pitanjima u poljoprivredi i ruralnim područjima.

Za I. stup predviđena su godišnja plaćanja po hektaru proizvodne površine, u obliku “prava na plaćanje” na što se odnosi ukupno 373 milijuna eura za poljoprivredu, a kao dio mehanizma za uređenje tržišta uvodi se projekt “Shema školskog voća” vrijedan 1,4 milijuna eura koji se financira iz sredstava proračuna EU (75%) i državnog proračuna (25%).

U drugom stupu IPARD ostaje u primjeni ove godine, vjerojatno i 2014., a tu su i mjere za ulaganja u poljoprivredna gospodarstva te u preradu i trženje poljoprivrednih proizvoda i proizvoda ribarstva, kao i EAFRD, vrijedan 333 milijuna eura, koji će biti u primjeni od 2014. ili 2015. godine.

Međutim, kako ističe Božica Marković, ulaskom u EU postali smo dio jedinstvenog tržišta što znači da su carine prema državama članicama ukinute, a prema ostalim zemljama (treće zemlje) primjenjuju se ugovori o slobodnoj trgovini koji je EU sklopila s pojedinim državama ili asocijacijama, što bi moglo dodatno povećati uvoz.

Goran Borković
Slobodni novinar

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *