Nezavidna pozicija hrvatskih konditora

Unatoč postojanju bogate tradicije proizvodnje i snažnih brendova hrvatska je konditorska industrija u proteklih 20 godina prošla bolnu transformaciju koja je uključivala gubitak tržišta, posljedično smanjenje proizvodnje, izvozne prepreke i poteškoće u pozicioniranju na policama domaćih trgovina

Konditorska industrija predstavlja najvrjedniji dio prehrambene industrije i to onaj dio koji svojim proizvodima podmiruje kako osnovne, tako i luksuzne potrebe potrošača.

Usporedbe radi, ukoliko povučemo paralelu između ove branše i segmenta tekstilne industrije koji stvara vrhunsku modu, jasan je zaključak kako se samo za one države koje diktiraju modne trendove može reći da imaju razvijenu tekstilnu industriju.

Hrvatska konditorska industrija, pak, dio je povijesnog i gospodarskog nasljeđa s dubokim korijenima u tradiciji proizvodnje koji sežu do stotinjak godina unatrag.

Svaka od domaćih tvornica u svojim najranijim počecima bila je dio europskog tržišta, ima tradiciju i vlastite brendove, ali je ujedno i svaka tvornica sama po sebi važna robna marka i tržišni brend.

Iako je u Republici Hrvatskoj prehrambena industrija općenito bila razvijenija nego u drugim dijelovima bivše države, konditorska industrija bila je perjanica te prehrambene industrije te je ostvarivala više od 50% proizvodnje konditorskih proizvoda tadašnje države.

SMANJENJE TRŽIŠTA
Nažalost, takvo nasljeđe imalo je i svoje nedostatke. U prvom redu potrebno je znati kako se u tadašnjem sustavu poslovanje odvijalo bez vlastitog kapitala jer je novac bio koncentriran u bankama koje su bile servis proizvodnje. U takvim uvjetima konditorska industrija ostvarivala je i najbolje financijske rezultate te je imala, zbog visokog obrtaja roba, više novca od drugih industrija.

Drugo, tadašnje jugoslavensko tržište svojom je zatvorenošću omogućilo lagodnije poslovanje onim tvornicama koje su imale najbolju proizvodnju. U to su vrijeme naši konditori na hrvatskom tržištu podmirivali 80% potrošnje koristeći pritom svega 40% svojih proizvodnih kapaciteta.

U ostalim dijelovima tadašnje države hrvatski su konditori plasirali oko 55% svoje proizvodnje, dok je udio izvoza bio na razini 6-7%. U Hrvatskoj se tada trošilo nešto manje od 12 kg konditorskih proizvoda po stanovniku (u ostalim republikama, osim Slovenije, potrošnja je bila manja od 10 kg po stanovniku).

Riječ je o gotovo dvostruko nižoj potrošnji u usporedbi s razvijenim tržištima zapadne Europe, što je samo po sebi ukazivalo na velike potencijale konditorske industrije.

Tako su u sektoru prehrane od sredine druge polovice prošlog stoljeća upravo konditorska i industrija dodataka jelima postale brzorastuće industrije čija se ekspanzija temeljila na povećanju potrošnje i rastu standarda građana.

Raspad države i ratna zbivanja prekinuli su povijesno naslijeđene gospodarske odnose te je proizvodnja konditorske industrije prepolovljena, s nekadašnjih 110 tisuća na 56 tisuća tona, pri čemu je prodaja na tržištu bivše države smanjena na četvrtinu, sa 68 tisuća na samo 17 tisuća tona.

POTROŠNJA U PORASTU
Osnovno obilježje tržišta u posljednja dva desetljeća ogleda se u značajnom porastu potrošnje konditorskih proizvoda. Tako je u razvijenim europskim zemljama konzumacija po stanovniku porasla s 20 kg na 30 kg, dok je istodobno u Hrvatskoj s 12 kg potrošnja povećana na 20 kg po stanovniku.

Ukupna je prodaja konditorskih proizvoda na hrvatskom tržištu u tom periodu porasla s 50 tisuća na 89 tisuća tona. Međutim, ovako snažan rast potrošnje u većoj je mjeri podmiren ekspanzijom uvoza, negoli povećanjem proizvodnje u domaćim tvornicama.

Naime, unatoč pozitivnim trendovima u potrošnji u zadnjih dvadesetak godina prodaja hrvatskih konditora na domaćem je tržištu smanjena s 40 tisuća na 29 tisuća tona pri čemu je njihov tržišni udio pao s 80 posto na današnjih 32 posto.

U ovako drastičnom padu udjela domaće konditorske industrije na tržištu očituje se sav neuspjeh državne ekonomske politike. Važno je znati kako je konditorska industrija vitalna grana gospodarstva koja kao gospodarska cjelina nikada nije prikazala gubitke niti je svoje teške uvjete poslovanja socijalizirala, a to je itekako važno.

Također je bitno naglasiti kako je konditorska industrija od svih industrijskih grana najbolji izvoznik s pozitivnom vanjskotrgovinskom bilancom za prosječnih 30 milijuna američkih dolara, da izvozi gotove proizvode, a ne nacionalne sirovine ili poluprerađevine.

Stoga je nužno ukazati na činjenice koje su dovele do toga da mi – koji imamo tradicionalnu i kvalitetnu konditorsku industriju, koja ima priznate brendove i koja 50% proizvodnje izvozi – gubimo domaće tržište, što je dugoročno pogubno jer ako se i dalje nastave ovakva kretanja zasigurno će doći do propadanja i likvidacije dijela a možda i cijele naše konditorske industrije.

UVOZNA ORIJENTACIJA
Osnovni razlog negativnih kretanja u hrvatskoj konditorskoj industriji leži u nerealno utvrđenom tečaju kune. S obzirom na to da je kuna precijenjena svi koji nama prodaju imaju isplativ izvoz, dok su netto izvoznici (a to su konditori) za isti iznos na gubitku.

Politika tečaja nije pratila ni inflaciju koja itekako utječe na ekonomski položaj uvoznika i izvoznika u uvjetima fiksnog tečaja. Također, ulazak Hrvatske u WTO i liberalizacija vanjske trgovine nije se odvijala po nekom receptu reda i sustavnog vođenja prema kriterijima nacionalne koristi, već su liberalizaciju iskoristile strane tvrtke kako bi zavladale hrvatskim tržištem.

Ako je inflacija u proteklim godinama bila troznamenkasta onda u tim uvjetima nikakva carina od 10-15-ili-20% ne štiti domaću proizvodnju. O tome najbolje svjedoči porast uvoza konditorskih proizvoda koji danas podmiruje 67,5% potreba hrvatskog tržišta.

Liberalizaciju je trebalo ograničavati propisima ili normama kojima se moglo regulirati uvjete i norme uvoza, a ne da konditorske proizvode doslovno može uvoziti svako kome to padne na pamet.

Nadalje, dozvoljeno je da se uvozom mogu baviti maloprodajna poduzeća ili tvrtke povezane s tim poduzećima pa je tako domaća maloprodaja postala konkurent domaćoj industriji.

Domaća prehrambena industrija niti ima snage niti kapitala da bi mogla osnivati vlastite trgovačke lance koji bi bili konkurentni postojećim maloprodajnim monopolima.

Maloprodaja koja uvozi, domaćim proizvođačima najčešće plaća nakon 70, 80 pa i više od 100 dana, dok inozemnim proizvođačima uvoznu robu plaća avansom (unaprijed).

Pitam se zbog čega se ne bi kod uvoza uveo beskamatni polog u visini vrijednosti uvoza na isti rok koliko kasni plaćanje domaćim proizvođačima, kako bi se izjednačili uvjeti poslovanja domaćim i inozemnim konditorima i pritom propisati da uvoznici mogu biti samo tvrtke koje se bave vanjskom trgovinom ili veleprodajom te isključiti mogućnost njihove vlasničke povezanosti s maloprodajom.

UVJETI POSLOVANJA
Uza sve navedeno, veliki problem koji tišti domaću konditorsku industriju su i uvjeti prodaje. Naime, važno je znati kako su u posljednjih desetak godina investicije u trgovinu angažirale više od 70 milijardi kuna kapitala. Iznos je to koji nije moguće vratiti iz osnovnih trgovačkih marži jer one ne pokrivaju ni troškove redovitog poslovanja trgovina.

Tome se vrlo domišljato doskočilo tako da samo domaća proizvodnja, a ne uvoz, plaća te nepotrebne investicije u trgovinu i to na način da se u prodajnu cijenu proizvođača uključe troškovi investicija, police, mjesta u trgovini, položaja na polici, marketinga i koječega još, u iznosu do 30% proizvođačke prodajne cijene što je zapravo iznos koji proizvođač plaća trgovini.

Na taj način domaća proizvodnja pod diktatom te i takve trgovine umjetno povećava industrijske prodajne cijene i do 30%. Ako se ovome pridodaju politički nametnuti domaći troškovi kao što su paradržavni nameti, porezi, izmišljena društvena davanja i slično, domaći proizvodi, zbog ovih sustavnih nesposobnosti, na policama su trgovina skuplji i do 40% i zbog toga su nekonkurentni i kao takvi opasnost za domaće proizvođače.

U odnosu na takve umjetne troškove, uvozni proizvodi su jeftiniji i njima domaća proizvodnja služi samo za niveliranje cijena uvoznih proizvoda koji se prodaju do razine cijena domaćih proizvođača pri čemu zarada ostaje u inozemstvu.

Ako usporedimo uvozne cijene finalnih proizvoda (u američkim dolarima) kod nas i u Srbiji, vidjet ćemo da za iste proizvode naši uvoznici plaćaju 20-50% više od srpskih uvoznika. Stoga nije teško zaključiti kako ovakav način provođenja državne ekonomske politike domaću industriju dovodi na sam rub opstanka, a ponajviše one segmente industrije koji su izvozno orijentirani, koji troškove ostvaruju u kunama, a prihode u devizama.

EUROPSKA PERSPEKTIVA
S postojećim uvjetima poslovanja, bez vlastitog obrtnog kapitala, hrvatska konditorska industrija potpuno je nepripremljena za ulazak u EU i za konkurenciju koja je povijesno bila osposobljena za žestoku tržišnu utakmicu.

Našoj industriji ostat će jedino izgledno poslovanje za trgovačke robne marke a to u prijevodu znači propast nacionalne proizvodnje.

Kao primjer koristim priliku osobno ispričati kako država tretira taj problem. Tadašnji ministar poljoprivrede Petar Čobanković, na moje traženje da prikaže kakve uvjete za ulazak u EU pregovara za konditorsku industriju, odgovara mi da su ti uvjeti tajna, u fazi pregovaranja, i da ih ne može reći jer bi ugrozio pregovarački proces (očito je lagao).

Kada su pregovori završeni, a kako konditori nisu bili uključeni u proces pregovaranja, pismeno sam tražio odgovor upitavši jesu li ispregovarane određene koristi za konditore prilikom ulaska u EU te kako će se obeštetiti konditori zbog gubitka tržišta CEFTA-e, a umjesto odgovora dobio sam informaciju kako je u pregovore bila uključena HGK pa su na taj način bili zastupljeni interesi konditora. Pametnome dosta.

Za razliku od hrvatske konditorske industrije koja u zadnjih dvadesetak godina zbog objektivnih uvjeta prepolovila proizvodnju, konditorska industrija u zemljama EU je u tom periodu udvostručila proizvodnju i nalazi se u fazi ukupnog prosperiteta.

Ta industrija djeluje u uvjetima reguliranog unutarnjeg tržišta pri čemu su troškovi proizvodnje i državni nameti u tim državama generalno u silaznoj putanji čime se dodatno stimulira proizvodnja. Tradicionalni položaj i povijesni razvoj toj je industriji osigurao vlastiti kapital a eventualni manjak kapitala je dostupan gotovo beskamatno.

Trgovina u tim zemljama plaća u roku od 30 dana a svi rabati, skonta i davanja trgovini nisu veća od 2% vrijednosti prodanih konditorskih proizvoda. Osim što imaju opće uvjete poslovanja potpuno uređene, konditorska industrija u EU ima i optimalne unutarnje tijekove.

Naime, ta industrija nije poput naše u posljednjih 20 godina smanjila proizvodnju na 50% a da su troškovi ostali isti (broj zaposlenih, fiksni troškovi i sl.), već je iz godine u godinu povećavala proizvodnju te imala sve uvjete za optimizaciju svojih unutarnjih troškova.

Zbog svega toga smatram kako se na jedinstvenom europskom tržištu u natjecanju naše i EU konditorske industrije susreće oran i odmoran trkač s maratoncem koji je tek istrčao svoj maraton a ipak se od njega očekuje da trči jednako dobro.

Kako bi izdržali tu trku više je nego nužno da država za svaki segment gospodarstva osmisli jasan razvojni okvir i da taj okvir podupre ozbiljnim državnim mjerama.

U protivnom se nastavlja praksa čija je osnovna značajka odsutnost odgovornosti države za izostanak vizije, praksa koja samo potiče propadanje domaće industrije pri čemu su na gubitku ne samo industrija, već i država i svi građani ove države.

Stipan Bilić
Direktor poduzeća za razvoj i unapređenje konditorske industrije “Kondin”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *