Tradicijski proizvodi: Prostor za poduzetničke inicijative

Ulaskom Hrvatske u EU dobili smo povoljan pravni i financijski okvir za poticanje proizvodnje i prodaje tradicijskih proizvoda. Sada treba napraviti strateški plan koji će definirati koje proizvode treba prioritetno poticati i koje poticajne mjere će se za to moći koristiti

Liberalizacija domaćeg tržišta hrane izložila je hrvatsku poljoprivredu globalnoj utakmici za koju ona nije bila pripremljena.

Posljedice su golem uvoz, gubitak tržišta te pad cijena i dohotka za poljodjelce i prehrambenu industriju. Najpogođenija su mala i srednja seljačka gospodarstva koja se sporije prilagođavaju novim uvjetima poslovanja.

S druge strane, to su male proizvodne jedinice koje nemaju mnogo prostora za povećanje proizvodnosti i sniženje cijena. Stoga u našoj javnosti, nažalost i struci, prevladava stav da poljodjelci moraju razviti posao velikih razmjera ili odustati od poljodjelstva.

DIO NACIONALNE KULTURE
Danas se pojavljuje sve više primjera gdje poljodjelci vode poslove malog ili srednje velikog razmjera, a pri tome im bavljenje poljodjelstvom ili poljodjelstvom u kombinaciji s preradom, odnosno turizmom, omogućava ugodan život. Jedna od tih mogućnosti je proizvodnja i prodaja tradicijskih proizvoda.

Tradicijskim proizvodima se smatraju proizvodi koji se proizvode u malim serijama, a od drugih sličnih proizvoda razlikuju se prema sadržaju tradicijskih sastojaka, tradicijskom sastavu ili pak tradicijskom načinu proizvodnje.

Na tržištu se pojavljuju kao primarni poljodjelski proizvodi (npr. Lički krumpir), tradicijske prerađevine (npr. Slavonski kulen) odnosno tradicijska jela (npr. Zagorski štrukli). Za označavanje tradicijskih proizvoda često se koriste pojmovi autohtoni i domaći, što jezično nije korektno, ali je u praksi često prisutno.

Tradicijski proizvodi su danas vrlo važni za europski seoski prostor, ali i društvo u cjelini. To su proizvodi dodane vrijednosti, posebno važni kao izvor dohotka i zaposlenosti na malim i srednje velikim poljodjelskim gospodarstvima, u područjima s otežanim uvjetima gospodarenja.

Tradicijski su proizvodi za neke mediteranske zemlje, poput Italije, Francuske i Španjolske, iznimno važan izvozni proizvod. Konačno, tradicijski proizvodi su vrijedan segment turističkog proizvoda, posebice kad se radi o “kvalitetnijim” gostima.

Kulturna važnost tradicijskih proizvoda ogleda se u očuvanju tradicije i jačanju identiteta, ekološka u očuvanju okoliša i zaštiti bio-raznolikosti, socijalna u sprečavanju iseljavanja, a potrošačka u bogatijoj i kvalitetnijoj opskrbi proizvodima jedinstvena okusa, arome, konzistencije, a nerijetko i dizajna.

Osim toga, ovi proizvodi prenose vijest o nekadašnjem načinu života na selu te uopće o kulturi stola kao neizostavnom dijelu ukupne nacionalne kulture.

Europska unija štiti i potiče tradicijske proizvode kroz politiku kvalitete i poljodjelsku politiku odnosno uredbe o ekološkoj proizvodnji, oznakama izvornosti i zemljopisnog podrijetla te oznake tradicijskog ugleda.

BOGATSTVO RAZNOLIKOSTI
Hrvatska ima veliki broj tradicijskih proizvoda. Rezultat je to reljefne, klimatske i kulturološke raznolikosti naše zemlje. Na razmjerno malom prostoru susreću se nizine, brežuljkasti i planinski predjeli, Jadransko more, tri tipa klime: kontinentalna, planinska i mediteranska, te različiti kulturni utjecaji, od srednje Europe i Mediterana do Balkana i Bizanta.

Iz ovih raznolikosti proizlazi bogatstvo tradicijskih poljodjelskih proizvoda i prerađevina, tradicijskih jela, kao i brojne autohtone sorte bilja i pasmine domaćih životinja.

Hrvatski tradicijskih proizvodi su dugi niz godina bili zaboravljeni od strane poljodjelske politike, struke i znanosti. Nepovoljan zakonodavni okvir i izostanak poticaja dodatno su sputavali razvitak njihove proizvodnje i prodaje. Gospodarska korist od ovih proizvoda bila je zapravo vrlo mala.

Ipak, u posljednjih nekoliko godina povećana je ponuda tradicijskih proizvoda kao i broj proizvođača. Država, ali još više lokalna zajednica potaknule su veći broj pilot projekata oživljavanja proizvodnje i poticanja prodaje tradicijskih proizvoda.

Jedna od najznačajnijih inicijativa je postupak zaštite izvornosti i zemljopisnog podrijetla poljodjelsko-prehrambenih proizvoda. Međutim, još uvijek se radi o pionirskom poslu, vrlo malim količinama i ograničenim načinima distribucije.

Detaljan prikaz hrvatskih tradicijskih proizvoda višestruko prelazi okvire ovog članka. Stoga ćemo samo pobrojati određeni broj proizvoda koji su zanimljivi prema kriterijima autentičnosti, imidža proizvoda, veličini postojeće proizvodnje te tržišnog potencijala. Naravno, subjektivnost autora pri tome nije isključena.

BROJNI POTENCIJALI
Od sorti bilja veću gospodarsku vrijednost imaju višnja maraska, varaždinsko zelje i ogulinski kupus, te naravno autohtone vinske sorte koje daju autentična hrvatska vina (npr. plavac mali, graševina, škrlet, malvazija i sl.).

Autohtone i domaće pasmine domaćih životinja, ako se uzgajaju na tradicijski način, daju meso vrhunske kakvoće i najfinijeg okusa kao što su Zagorski puran i Posavska guska, Lička i Dalmatinska pramenka, Crna slavonska svinja, Koza šara, Boškarina itd.

Od tradicijskih suhomesnatih proizvoda najtraženiji i najcjenjeniji su Slavonski kulen, Dalmatinski i Istarski pršut, slanina i panceta, čvarci itd. Među sirevima svakako treba navesti Paški sir, Lički škripavac, Istarski sir, svježi sir i vrhnje, Prgice itd.

Već prije spomenute autohtone vinske sorte, raznoliki i brojni vinogradi od Istre i Međimurja do Iloka i Dubrovnika iznjedrili su mnoga slavna vina kao što su Dingač, Postup, Babić, Graševina, Pošip, Malvazija ili Škrlet.

Veliki, ali zasad slabo iskorišteni potencijal imaju voćne rakije i likeri kao što su šljivovica, tepka, lozovača i travarica, medice, višnjevac, biska, ali i ostale prerađevine od voća i povrća, pekmezi, džemovi i sokovi.

Zasebnu skupinu čine tradicijska jela, posebice “narodni” kolači i slastice kao što su zagorski štrukli, međimurska gibanica, rudarska zgreblica, soparnik, mantala itd.

Tradicijski proizvodi su jedna od konkurentskih prednosti hrvatskog sela. Manji dio ovih proizvoda, kao što je primjerice Slavonski kulen ili Zagorski puran imaju izvozni potencijal, dio je važan za nacionalno tržište, a najveći dio za lokalno tržište odnosno lokalnu turističku ponudu.

Ulaskom u EU dobili smo povoljan pravni i financijski okvir za poticanje proizvodnje i prodaje tradicijskih proizvoda. Sada treba napraviti strateški plan koji će definirati koje proizvode treba prioritetno poticati i koje poticajne mjere će se za to moći koristiti.

Na operativnoj razini ključno je stvoriti savjetodavne timove (od strane poljoprivredne savjetodavne službe, razvojnih agencija i konzalting kuća), koji će pomoći zainteresiranim poljoprivrednicima u svim fazama poslovnog pothvata. Naravno, prostor je velik i otvoren za poduzetničke inicijative.

prof.dr.sc. Damir Kovačić
Agronomski fakultet u Zagrebu

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *