I za kečap trebaju devize

Argentina je već jednom preživjela državni bankrot i vrtoglavu inflaciju. Zato se mnogi Argentinci boje da se povijest ponavlja, a zbivanja bi se i nama mogla učiniti poznatima.

Običan jogurt, bez ikakvih primjesa. Još do prije nekoliko tjedana je to Argentincima bila osnovna namirnica i čašica je koštala dva pesosa (dvadesetak eurocenta). U međuvremenu ista čaša jogurta je postala luksuz jer košta 7,35 pesosa, dakle postao je skuplji za oko 260%, piše Deutsche Welle.

Od kako je argentinska predsjednica Cristina Fernandez de Kirchner početkom godine morala obezvrijediti domaću valutu za 23%, cijene su eksplodirale. Živežne namirnice su u samo nekoliko dana postale upola skuplje, kućanski aparati oko 30%. Tržište osobnim vozilima je praktično stalo, a mnogi proizvodi više uopće ni ne stižu na police samoposluga.

S jedne strane, mnogi proizvođači više ne mogu pokrivati vlastite troškove, a i uvoz je kolabirao. Jer, za uvoznu robu trebaju američki dolari, a makar je u međuvremenu Argentina donekle dopustila konverziju pesosa u dolare, do te robe se teško dolazi.

Argentinski pesosi? Ne, hvala!
To ponekad dovodi do bizarnih slučajeva: u 200 podružnica jednog poznatog američkog lanca brze hrane danima nije bilo kečapa. Jer, umak od rajčice se uvozi iz Čilea, a on traži američke dolare za svoj proizvod i obzirom na stanje u Argentini – i sjećajući se bankrota Argentine 2002. – ni ne pomišlja primiti argentinske pesose.

Ta davnašnja propast argentinskog gospodarstva još uvijek opterećuje tu zemlju, ne samo uspomenama nego i njenu blagajnu. Od onda je još ostalo oko deset milijardi dolara dugova koje treba otplaćivati, a tu su i dolari koji su potrebni da bi se gospodarstvo uopće održalo na životu. Tako samo na naftu i plin u Argentini odlazi 13 milijardi dolara godišnje, a pričuve argentinske središnje banke su gotovo prazne.

Cijela devizna rezerva Argentine je spala na pukih 29 milijardi dolara.

Na provalu inflacije vlada je reagirala već uobičajenim metodama: državnim subvencijama i nadzorom cijena. To bi trebalo održati cijene u trgovinama na razini koja se još može podnijeti. Tako su zamrznute neke cijene, a podmladak stranke predsjednice Kirchner patrolira po trgovinama kako bi javili svaku pretjeranu cijenu. Tako je i s farmaceutskom industrijom dogovoreno da cijenu za oko 18 tisuća lijekova spusti na razinu kakva je bila ovog siječnja.

“Trgovci su glavni lopovi”
Ali dogodilo se ono što se mora dogoditi u takvoj situaciji: kako bi nadoknadili gubitke na “zamrznutim” proizvodima, trgovci su drastično digli cijenu drugim artiklima. Tako su za vladajuću stranku trgovci postali glavni zločinci pa La Campora čak lijepi plakate s fotografijama direktora glavnih trgovačkih lanaca kao “lopova” koji potkradaju narod, ubiru i po 200% dobiti i ne mogu se odreći tih dvadesetak posto službene inflacije.

Ekonomisti poput Juana Josea Llacha smatraju gospodarsku politiku predsjednice Kirchner “arhaičnom”. “Mi smo se vlastitim greškama doveli u problematičnu situaciju. Obezvrijeđenje pesosa se nije moglo izbjeći, ali ako to nije popraćeno čitavim nizom drugih mjera, onda ni to nije rješenje”, smatra ekonomist.

Tako i poduzetnik Ricardo Esteves preko madridskog lista El Pais upozorava na najveći problem: država troši više nego što ima i jedino je rješenje otvaranje stranim investitorima. “U ovom okružju su sve mjere ili neučinkovite ili čak štetne, ako se istovremeno ne pokriva deficit.”

Ne mogu se uvijek ispunjavati sve želje
Ali stranka predsjednice Kirchner slijedi potpuno drugačiju, gotovo socijalističku ideologiju. “Cilj im je uvijek bio puniti džepove građana kako bi si osigurali njihovu podršku. Godinama su povećavane plaće bez da se povećavala produktivnost. A potrošeni su i milijuni na planove socijalne pomoći koji potkopavaju svaku kulturu rada i zarade”, žali se poduzetnik Esteves.

Jer, tek sad će se pokazati i političke posljedice ovog obezvrjeđivanja domaće valute. Sindikati svih mogućih sektora počinju kolektivne pregovore o povišicama i obzirom na inflaciju, učitelji, liječnici, transportni radnici ili smetlari neće htjeti prihvatiti nikakvu povišicu koja bi bila manja od 30%.

Predsjednica Kirchner je već apelirala na sindikate i pozvala ih na “umjerenost”, što je već samo po sebi neobično za njenu stranku. No i ona se dobro sjeća da je Argentina već prošla kroz sličnu fazu. Godine 1989. je gospodarsko stanje bilo slično i tada su također nedostajale devize. Nikakvo “zamrzavanje” cijena nije pomoglo, nego je inflacija eksplodirala na 3000%. Bijesna gomila građana je provalila u samoposluge i opljačkala ih, a nedugo zatim je morao dati ostavku i tadašnji predsjednik. (Deutsche Welle)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *