Sever: Radnici bi htjeli biti potrošači, a ne potrošna roba

U uvjetima višegodišnje krize i posljedičnog pada kupovne moći teško je očekivati pozitivne pomake u potrošnji građana. To je svima jasno, ali ne i Vladi RH čija politika ima za cilj povećanje potrošnje i oporavak gospodarstva tako što će novom zakonskom regulativom tretirati radnike kao potrošnu robu, kaže Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS)

Bez socijalnog dijaloga nema društvenog napretka. Europa je to odavno i shvatila i prihvatila, ali očito ne i ova hrvatska vlast koja se pri tome zaklinje u svoju europsku opredijeljenost i njegovanje europskih vrednota, navodi Sever.

Razgovarao: Goran Pavlović, goran@jatrgovac.hr

Krenemo li s pitanjem o maloprodaji zapravo ćemo se dotaknuti svih gospodarskih pokazatelja, od kretanja BDP-a pa do broja nezaposlenih, realnih plaća radnika i drugih elemenata koji određuju kupovnu moć stanovništva i rezultiraju trendovima u potrošnji. U kakvoj je poziciji današnji hrvatski potrošač te očekujete li u nekom skorijem periodu okretanje ovih negativnih trendova nabolje?
Na žalost, hrvatski je potrošač već dugi niz godina u izrazito teškoj situaciji. Pokazatelji govore kako redoviti mjesečni obiteljski prihodi nisu dovoljni za pokriće redovitih mjesečnih troškova. Zbog toga je potrošač prisiljen mijenjati svoje potrošačke navike i na kraju se čak i odricati puno toga.

I u onim “boljim” godinama (2007. i 2008.) prosječan građanin nije imao dovoljne prihode za pokriće redovitih, a kamoli izvanrednih troškova. No, tada je nedostatak potrebnih prihoda nadoknađivao zaduživanjem. Gospodarstvo je bilježilo rast, projekcije i predviđanja bili su dobri, otvarala su se nova radna mjesta, smanjivala se nezaposlenost, očekivanja od sutrašnjice bila su dobra – računalo se na sigurnost radnog mjesta, na stabilnost pa i rast prihoda.

Pri svemu tome kamate su bile povoljne, krediti lako dostupni… Građani su koristili stambene kredite, kredite za kupnju automobila, kredite za poboljšanje uvjeta stanovanja, kupovali kućanske aparate i tehničke uređaje, na rasprodajama kupovali puno toga što im taj čas nije bilo nužno potrebno, ali je bilo povoljno. Dizali su se namjenski i nenamjenski krediti, “provlačile” kartice, “odlazilo” u dozvoljene pa i nedozvoljene minuse po tekućim računima. Cvala je potrošnja.

A onda, u krizi, preokret – poskupjela su zaduživanja rastom kamata, od 31. prosinca 2008. do 31. prosinca 2013. godine izgubljeno je više od 180 tisuća radnih mjesta, a nezaposlenost i dalje raste. Tako je broj nezaposlenih sada veći od 382 tisuće, a s 31. siječnjem 2014. broj građana koji su zbog nemogućnosti podmirivanja svojih obveza blokirani i pod ovrhom premašio je 307 tisuća.

Pogrešna gospodarska politika odricanja od potrošnje rezultirala je logičnim smanjenjem potražnje, smanjenjem proizvodnje, smanjenjem potrebe za radnicima i, logično, zatvaranjem i gubitkom radnih mjesta i to gotovo isključivo u privatnom sektoru.

Vlada je “radi ravnoteže” posegnula za rezanjem plaća i materijalnih prava zaposlenih u javnom sektoru. Zbog neke “kvazipravednosti” tako je dodatno umanjen potrošački potencijal u zemlji i “dolilo se ulje na vatru” produbljenja krize. Naime, kad je već umanjen potrošački potencijal privatnog sektora, onda potrošački potencijal još kako tako održava javni, koji uz svoje potrošačke mogućnosti ipak kupuje, plaća razne robe i usluge koje nudi privatni sektor.

Kad se javnom sektoru te mogućnosti umanje, a privatnom su sektoru smanjene već ranije, tada se naravno izravno utječe na smanjenje potražnje pa je to dodatni udar na privatni sektor. Tako se samo još podupire negativna spirala u koju smo gurnuti.

Na žalost, nema nekih pozitivnih naznaka koje bi upućivale na promjene ovih negativnih trendova, pa nema ni nekih pozitivnih očekivanja, a kad ona izostaju onda to izravno utječe i na potrošački optimizam pa time i na samu potrošnju.

Nezavisni hrvatski sindikati dugi su niz godina radili izračun sindikalne košarice osnovnih troškova hrvatskih obitelji. Što je s tim projektom danas te koliki dio životnih troškova hrvatska obitelj može pokriti svojim mjesečnim prihodima?
Nezavisni hrvatski sindikati prestali su raditi izračun hrvatske sindikalne košarice jer ju je pregazilo vrijeme. Zadnji je popis stanovništva potvrdio kako Hrvatska nije zemlja s prosječno četveročlanom već tročlanom obitelji.

Košarica se temeljno računala za četveročlanu obitelj. Promijenili su se i struktura košarice, potrošačke navike i realne mogućnosti. Budući da je košarica ozbiljan projekt koji ima za cilj realan prikaz stanja, jednostavno smo procijenili kako ona u puno činitelja više ne odražava stvarno stanje i da su nužne promjene.

Cijeli koncept nove košarice je završen, čekaju nas još konzultacije i razgovori sa stručnjacima – nutricionistima, energetičarima…

Zbog raznih tekućih obveza neprekidno odgađamo novu košaricu za sljedeće razdoblje i pomičemo termin. Budući da za sebe interno radimo izračune možemo govoriti o pokrivenosti minimalne košarice prosječne četveročlane obitelji s prosječnom plaćom koja pokazuje kako se standard hrvatskih građana još više srozao.

Dok se ranije ta pokrivenost kretala oko 80%, danas je ona još niža i kreće se nešto iznad 76%, a kako su krediti i ostali oblici zaduživanja poskupjeli, tako ih građani manje koriste i za “popunjavanje rupa” pa nedostajuća sredstva pretežito nadoknađuju unutarnjom preraspodjelom troškova i odricanjem.

I dok se u nekim zemljama po ulasku u EU dogodio značajan pad maloprodajnih cijena u trgovinama, svjedoci smo da to u Hrvatskoj nije bio slučaj. Kako gledate na taj pokazatelj, odnosno treba li nas sve zabrinuti izostanak bilo kakvog pozitivnog efekta na opće gospodarstvo, pa shodno tomu i kupovnu moć građana, od ulaska Hrvatske u Europsku uniju?
Hrvatska je, za razliku od zemalja koje su se priključile u dobrim vremenima, ušla u EU u vremenu duboke gospodarske i socijalne krize zbog čega taj ulazak po građane nema trenutno neke zamjetne pozitivne učinke. U uvjetima sažimanja gospodarstva u EU, to se neminovno moralo odraziti i na hrvatsko gospodarstvo.

I ovakvom gospodarstvu kakvo jest, u nekim bi dobrim godinama taj ulazak svakako značio poticaj. No, u teškim europskim i svjetskim godinama logično je da gospodarstvo, koje ima probleme i u dobrim vremenima, ne samo stagnira nego i pada. Uza sve to, kupovna moć građana nije dobra, dapače još se više ruši jer nije došlo do rasta prihoda u obitelji, a cijene ili stagniraju ili, što je još češće, rastu.

U Hrvatskoj ulaskom u EU nije došlo ni do najavljenog i očekivanog pada maloprodajnih cijena. Pojeftinjenja su se doista dogodila tek sporadično i to u pravilu onih artikala i proizvoda koji su nas najavama smanjenja cijena mamili s reklamnih plakata trgovačkih lanaca prije ulaska u EU.

Novi Zakon o radu, kao jedan od temeljnih dokumenata kojim se utvrđuje ne samo radno pravo nego i širi društveni odnosi, upravo je u proceduri donošenja. Što su glavne zamjerke sindikata na prijedlog novog zakona?
Ponajprije, ZOR uopće nije trebalo mijenjati jer je još za vrijeme pretpristupnih pregovora usklađen s europskom pravnom stečevinom, bez čega Hrvatska ne bi postala punopravnom članicom EU.

Osim toga, ovakve izmjene neće doprinijeti pozitivnim pomacima ni kod jednog od razloga koje je predlagač isticao i promicao kao one zbog kojih se Zakon mijenja – niti će privući nova ulaganja u Hrvatsku niti povećati zaposlenost i zaustaviti iseljavanje nezaposlenih mladih niti će pripomoći izlasku Hrvatske iz dugogodišnje krize.

Uz to, neće pomoći ni poslodavcima pri restrukturiranju i poslovanju a neće ni jače i bolje zaštititi radnike. Samo će dodatno obespraviti radnike i marginalizirati sindikate. Očigledno je to jedina i prava svrha izmjena ZOR-a. Zbog toga sindikati i tvrde kako će, ako ovakve izmjene prođu, to značiti udar ne samo na sada zaposlene, nego i na još nerođene generacije budućih radnika.

A povrh toga, sve će više biti i trajno nerođenih generacija jer će ovakve zakonske odredbe radnika staviti na milost i nemilost poslodavcu, postaviti radnika na poziciju potrošne robe kojoj je jedina svrha postojanja rad.

Dakle, radnika se ne vrednuje kao čovjeka nego kao stvar koju poslodavac upogonjuje kad mu i koliko treba. Ispada kako je svrha radnikova života rad, a ne da radnik radi kako bi lakše živio. Tako mlade generacije neće imati vremena za zasnivanje obitelji, a kamoli za rađanje djece i brigu o njima.

Tim će radnicima posao postati nadomjestak obitelji. Problemi se tako otvaraju na fleksibilizaciji uređenja radnog vremena – mogućem produljenju radnoga tjedna do 56 ili čak 60 sati i to u ciklusima od četiri mjeseca pri čemu u jednom razdoblju (a ako poslodavcu treba) radnik može i mora raditi duže dok će u drugom raditi kraće, a prosječno ne duže od 48 sati.

Za veći broj djelatnosti dnevni se odmor (razmak između dvaju radnih dana) skraćuje na samo osam sati. Tako ispada da bi radnik u nekim danima dnevno mogao raditi i 16 sati. Pri poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac više ne bi radniku prije otkaza bio dužan ponuditi drugo radno mjesto ili ga za takvo mjesto prekvalificirati i dokvalificirati (a to i tako na račun države), nego bi mu odmah mogao otkazati ugovor o radu.

Drastično se želi smanjiti razina prava za radnike zaposlene u agencijama za privremeno zapošljavanje i povećati udio toga rada na tržištu rada. Bolovanje bi ušlo u otkazni rok koji zajedno s bolovanjem ne bi smio trajati dulje od šest mjeseci.

Rodilji poslodavac ne bi više bio dužan čuvati radno mjesto do povratka s rodiljnog dopusta (a dužan ga je čuvati radniku koji je postao politički dužnosnik pa se nakon mandata, od primjerice četiri godine, vraća na posao). I još puno toga. Više nego dovoljno da hrvatski građani kažu ne ovakvim zakonskim rješenjima.

Uza sve to, analize govore da gdje god su se i u zemljama EU provodile reforme tržišta rada na takav ili sličan način, nisu polučile rezultate zbog kojih su najavljivane. Dapače, doprinijele su dodatnom društvenom raslojavanju.

Kako općenito ocjenjujete stupanj dijaloga u našoj zemlji? Može li se ovako bitan legislativni akt kao što je Zakon o radu donositi bez društvenog konsenzusa?
Ova je vlast socijalni dijalog srušila na najniže razine i u većini ga zamijenila javnim dijalogom putem medija. Bez socijalnog dijaloga nema društvenog napretka. Europa je to odavno i shvatila i prihvatila, ali očito ne i ova hrvatska vlast koja se pri tome zaklinje u svoju europsku opredijeljenost i njegovanje europskih vrednota.

A socijalni dijalog i socijalno partnerstvo sasvim su sigurno jedne od europskih temeljnih vrednota. Zakoni se ne bi trebali ni smjeli oktroirati i donositi bez šireg društvenog konsenzusa jer funkcioniranje svakoga pa i hrvatskoga društva na njima počiva.

Tako i Zakon o radu, donese li se bez šireg suglasja, a posebno bez dogovora sa sindikatima, može biti jedino i samo smišljeni udar na radnike, na građane, na hrvatsku budućnost. Osim toga, u odnosima rada i kapitala, kapital nosi značajku jačega pa se javne vlasti zakonima trebaju pobrinuti za zaštitu radnika, a ne kapitala.

Kako će se novi Zakon o radu referirati na sektor trgovine na malo? Što su glavne novosti koje novi ZOR donosi kada je riječ o ovoj djelatnosti koja je i dosad bila kamen spoticanja vezano uz pitanja radnog vremena, rada nedjeljom i blagdanom, prekovremenih sati itd.?
Na to se pitanje, na žalost, može odgovoriti doslovce s nekoliko riječi – pogoršat će se stanje i položaj tih radnika po svim tim pitanjima. Radno vrijeme trgovina uređeno je Zakonom o trgovini i budući može trajati 24 sata dnevno sam poslodavac si određuje kako i koliko će raditi, pri čemu, u odnosu na radnike, treba poštivati odredbe ZOR-a.

Naime, i bez obzira i na odredbe iz važećeg Zakona i po pitanju organizacije radnoga vremena, odnosno prekovremenoga rada, kod radnika toga sektora bilo je puno zlouporaba, prekovremenog rada duljeg od Zakonom dopuštenog, dnevnog i tjednog odmora kraćeg od Zakonom dopuštenog pa čak i neprekidnog rada više tjedana za redom bez dana tjednoga odmora.

Novim Zakonom o radu, kroz odredbe o organiziranju i rasporedu radnoga vremena te kroz pojednostavljenje preraspodjele radnoga vremena radnici će prema liberaliziranoj zakonskoj podlozi biti još više izvrgnuti volji poslodavaca.

Pored toga, u proceduri je i donošenje novog Zakona o zaštiti potrošača koji će, kako se navodi, biti u potpunosti usklađen s europskom pravnom stečevinom. Što biste izdvojili kao najbitnije iz ovog zakonskog rješenja? Hoće li potrošači uistinu uživati višu razinu zaštite?
U prijedlogu novog Zakona o zaštiti potrošača pozitivnim se vidi jasno razlikovanje akcijskih prodaja, rasprodaja i sezonskih sniženja, kojim bi se dokinula različitost u postupanju trgovaca kojoj sada svjedočimo. Tako bi se ovim odredbama osigurala zaštita samih trgovaca, a još i više zaštita krajnjih potrošača.

Naime, nesporno je dosadašnja neuređenost ovog područja pogodovala određenim nepoštenim postupanjima kojima su se potrošači varali. A onda su, zbog takvih nepoštenih i nekorektnih pojedinaca u svojim redovima, nerijetko trgovci općenito, kao sustav, dolazili na loš glas. Tako su, zapravo, oni pošteni i korektni prema kupcima i poslu koji obavljaju “plaćali ceh” koji su napravili oni drugi.

Također, u odnosu na uređenje pružanja javnih usluga pozitivnim ocjenjujemo i prijedlog prema kojem trgovac koji pruža javnu uslugu ne smije obustaviti pružanje te usluge, u slučaju kada je potrošač pokrenuo sudski postupak s ciljem osporavanja računa za pruženu uslugu, sve dok redovito podmiruje sljedeće nesporne račune.

Ovo je važno rješenje u uvjetima postojanja velikog broja građana čiji su računi blokirani i pod ovrhama, a sve kako bi se omogućilo daljnje neometano korištenje navedenih usluga. Sadašnji sustav “plati pa se žali” doista je djelovao obeshrabrujuće na potrošača za traženje sudske zaštite jer je slao poruku kako je u krivu i da će se teško boriti protiv sustava.

U takvoj atmosferi hrvatski građani ulaze u vrijeme Korizme, pripreme za najveći katolički blagdan Uskrs. Očekujete li da bi uskršnja potrošnja ove godine mogla biti na razini prošlogodišnje? Ukoliko raspolažete s tim podacima, možete li navesti o kojoj se procijenjenoj vrijednosti mjesečne potrošnje radi?
U NHS-u još uvijek nemamo izračune za uskršnju potrošnju. Bilo bi prerano. No, mogu se iznijeti određena predviđanja na osnovu blagdanske potrošnje za Božić i Novu godinu pa se temeljem toga može prognozirati i ovogodišnja uskršnja potrošnja.

Rast nezaposlenosti i rast broja građana pod ovrhama sigurno negativno utječe na potrošnju, ali kako Uskrs nije blagdan za koji se tradicionalno troši i na darivanje, za razliku od Božića, već se prvenstveno radi o potrošnji za blagdanski stol od Velikog petka do Uskrsnog ponedjeljka, i pod pretpostavkom da većini sastojaka blagdanskoga stola ne porastu cijene u odnosu na prošlu godinu, može se očekivati kako će i potrošnja u obiteljima za ovogodišnje uskršnje blagdane biti na razini prošlogodišnje.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *