Šećer – Oprezno sa slatkim

secer1Iako je žudnja za šećerom zapisana u ljudskom DNK, pretjerana konzumacija može dovesti do slabljenja imunološkog sustava, promjena u raspoloženju, nesanice, depresije, pa čak i ovisnosti

Priča o šećeru počinje prije otprilike 10.000 godina na Novoj Gvineji, drugom najvećem otoku na Zemlji, koji se nalazi u zapadnom dijelu Pacifika.

Lokalno stanovništvo je u to doba bralo šećernu trsku i žvakalo stabljike sve dok slatkasti okus ne bi oplahnuo njihova osjetila. Kao vrsta eliksira i lijek za svaku bolest i odgovor na sva raspoloženja, šećer je ubrzo našao mjesto u drevnim mitovima Nove Gvineje.

Šećer se polako ali sigurno širio Indonezijskim otočjem da bi oko 1000. godine prije nove ere stigao i do azijskog kontinenta. Do 500. godine prije nove ere šećer se već obrađivao pa se tako u Indiji šećerni prah koristio u medicini kao lijek protiv glavobolje, žgaravice i impotencije.

Stoljeće kasnije šećer se proširio po Perziji gdje su moćni vladari zabavljali goste i golicali im osjetila raznim slatkišima kako bi pokazali prestiž i moć. Slatki okus šećera ubrzo je postao rasprostranjen po cijeloj Aziji.

Kada su Arapi počeli osvajati regiju sa sobom su nosili i šećer kojega je, kako kažu, Alah obožavao. Kudgod su prošli ostavljali su zrnca šećera za sobom, slatke proizvode i tehnologiju prerade. Prvi Europljani koji su se zaljubili u šećer, bili su britanski i francuski križari koji su krenuli na istok u potrazi za nevjernicima.

Kada su se vratili kući, puni priča i sjećanja na šećer, nije bilo druge nego tu čudnu poslasticu s istoka nekako dopremiti na zapad. Širenjem Osmanskog Carstva oko 1400. godine, trgovina s istokom postala je teža, skoro nemoguća, pa zapadnoj eliti, koja nije htjela odustati od te slatke čarolije, nije drugo preostalo nego dogovoriti se s malim južno-europskim proizvođačima šećera, poraziti Turke ili razviti nove izvore šećera.

KOLUMBO I DOBA ISTRAŽIVANJA
Danas u školama to razdoblje nazivaju doba istraživanja, ali u stvarnosti je to bila potraga za područjima gdje bi šećerna trska mogla prosperirati.

ScreenShot004Godine 1425. portugalski princ Henry Navigator (Pomorac) poslao je šećernu trsku u Madeiru, arhipelag u sjevernom Atlantiku, s malom grupom kolonizatora.

Uskoro je trska našla put i od ostalih otoka u Atlantskom oceanu poput Cape Verdea i Kanarskih otoka. Godine 1493., kada je Kolumbo krenuo na svoj drugi put u Novi Svijet, nosio je sa sobom i šećernu trsku.

Kolumbo je prvu veliku plantažu trske uspostavio na otoku Hispaniola, koji danas dijele dvije države, Haiti i Dominikanska Republika. U idućim desetljećima plantaže su nicale na Jamajci, Kubi i ostalim otocima Karipskog mora.

Portugalci su bili napredniji u idejama pa su tako cijeli Brazil pretvorili u koloniju s više od 100.000 robova na plantažama trske. Stoga ne čudi da je Brazil i danas ostao najveći proizvođač šećera na svijetu. Što se više trske sadilo to je ona postajala jeftinija, a potražnja se povećavala. Sredinom 17. stoljeća šećer više nije bio namijenjen samo za elitu, već je postao i hrana za siromašne.

Do 18. stoljeća, pak, “brak” između robova i trske bio je na vrhuncu. Svakih par godina novi otok bio bi koloniziran, očišćen i posađen šećernom trskom. Kolonizatori su domaće stanovništvo, koje je umiralo na poljima, zamjenjivali robovima iz Afrike.

Nakon što bi polja trske sazrela, trska se stavljala na brodove za Amsterdam, Pariz i London, središta europske trgovine. Kada je 1807. godine London zabranio trgovinu robovima već je više od 11 milijuna robova iz Afrike završilo na drugoj strani oceana, u Novom Svijetu.

beracŠećer je bio najveće otkriće i poslastica svog doba. Što si ga više kušao, to si ga više želio. Godine 1700. prosječan Englez konzumirao je dva kilograma šećera godišnje. Sto godina kasnije konzumacija šećera je porasla na osam kilograma, a do 1900. broj se popeo na ogromnih 45 kg šećera. Jasno, i proizvodnja je rasla pa se tih godina penjala na vrtoglavih 13 milijuna tona godišnje.

Danas, prosječni Amerikanac pojede oko 34 kile šećera godišnje ili više od 22 čajne žličice šećera na dan, a preporuka Svjetske zdravstvene organizacije u smislu prevencije kroničnih bolesti preporučuje što manji ili nikakav dnevni unos dodanog šećera, a kao gornju granicu definira 10% cjelodnevnog unosa energije, odnosno 10-15 žličica šećera.

Američko kardiološko društvo ima još strožu granicu pa je kao dnevni maksimum definirano oko šest žličica šećera dnevno. Od karipskih otoka do plantaža šećera i robova, pa do današnjih velikih tvornica na rubovima gradova, velikih rafinerija, debele djece, pretilih roditelja i ljudi u XXL trenirkama koji se voze u električnim automobilima, sve to možemo zahvaliti šećeru.

Pa ako je šećer tako loš za nas, zašto ga tako jako želimo i volimo? Odgovor je zapravo jednostavan: šećer u našem mozgu pobuđuje istu reakciju kao kokain ili heroin, što znači da djeluje na nas isto kao i droga. Žudnju za šećerom imamo u našem DNK kodu i to je jedina supstanca za kojom se javlja želja od samog rođenja.

UTJECAJ NA ZDRAVLJE
Kad kažemo šećer, mislimo na ugljikohidrate koji su s obzirom na stupanj polimerizacije, mono i disaharidi, dakle glukoza, fruktoza, saharoza, a najčešće zapravo mislimo na stolni šećer odnosno saharozu (C12H22O11). Osnovni šećer u prirodi je glukoza, koja se kao konačan produkt fotosinteze sintetizira u biljkama iz atmosferskog ugljikovog dioksida.

Osim osnovnog šećera, postoji i dodani šećer koji nije prirodno prisutan u cjelovitoj hrani, već je dodan tijekom proizvodnje. Što se tiče utjecaja dodanog šećera na rizik od kroničnih bolesti i tjelesnu masu, jedna upravo objavljena prospektivna studija pokazuje da unos veći od 300 ml na dan napitaka s dodanim šećerom među adolescentima povećava rizik od kardiovaskularnih bolesti i metaboličkog sindroma.

“Neki autori dodani šećer nazivaju i duhanom novog doba, u smislu negativnog utjecaja na zdravlje, a neki dodani šećer smatraju lošijim i od zasićenih masti”, kaže doc.dr.sc Zvonimir Šatalić s Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta u Zagrebu.

ScreenShot005Osim toga, objavljena je i meta analiza koja povezuje konzumiranje zaslađenih napitaka i prekomjernu tjelesnu masu među djecom i odraslima.

Autori analize smatraju da je izbacivanje zaslađenih napitaka iz prehrane način sprečavanja dugoročnog povećanja tjelesne mase do kojeg dolazi s povećanjem dobi.

“O rezultatima i kvaliteti istraživanja koja pokazuju izrazito negativan ili neutralan učinak dodanog šećera na zdravlje se može raspravljati, ali nema sumnje da ono što nazivamo pravilna prehrana ne uključuje koncentrirane izvore dodanog šećera i takve proizvode treba konzumirati u što je moguće manjoj količini ili uopće ne uključivati u prehranu”, zaključuje Šatalić.

Osim što se pretjeranim unosom šećera u ljudi stvara ovisnost, svakodnevna konzumacija slabi imunološki sustav, remeti normalan rad mozga i usporava metabolizam. Brojna istraživanja pokazuju kako šećer izaziva promjene u raspoloženju, može prouzročiti nesanicu pa čak i depresiju. Povezuju ga s brojnim bolestima poput dijabetesa tipa 2, karcinoma te bolestima srca i krvožilnog sustava.

PROIZVODNJA ŠEĆERA
Sjetva šećerne repe na našem području obavlja se u razdoblju od 10. ožujka do 10. travnja, kada se tlo na dubini od 5 cm zagrije na 6°C, jer tada sjeme ima optimalne uvjete za rast i razvoj. Odluke o sjetvi donose se godinu i pol do dvije prije same sjetve izborom prikladne pretkulture.

Prije šećerne repe najbolje je sijati pšenicu, ječam, soju ili zob, kulture koje rano napuštaju tlo da bi se ono moglo tehnološki pripremiti za sjetvu šećerne repe.

Vađenje repe obavlja se od sredine rujna do sredine studenog, nakon čega repa ide u preradu. Tehnološki postupak proizvodnje šećera iz repe kontinuirani je proces koji se odvija u šest međusobno povezanih faza. Prva faza je dolazak repe u “repno dvorište”, zatim ekstrakcija šećera difuzijom iz rezanaca.

Nakon toga slijedi čišćenje difuznog soka, zatim uparivanje rijetkog soka, pa kristalizacija saharoze i na kraju dorada kristalnog šećera.

ScreenShot006U Hrvatskoj djeluju tri šećerane. Najstarija je Tvornica šećera Osijek, izgrađena 1905. godine i kao takva ima najdužu tradiciju proizvodnje šećera iz repe u Hrvatskoj.

Godine 1947. niknula je i druga šećerana u Hrvatskoj, točnije u Županji, pod nazivom Sladorana, a treća je Viro Šećerana u Virovitici koja je s radom počela 1976. Viro tvornica šećera 2008. godine dala je ponudu za kupnju Sladorane, a sljedeće godine Viro postaje većinski vlasnik Sladorane d.d. Županja s udjelom vlasništva od 59,06 posto.

Šećer je vrijedan hrvatski izvozni proizvod i njegov je doprinos u ukupnoj trgovinskoj razmjeni iznimno važan. Gotovo sav izvoz ostvaruje se na tržište Europske unije, što dovoljno govori o konkurentnosti hrvatske proizvodnje, naravno, u europskim okvirima.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS) ukupna proizvodnja rafiniranog bijelog šećera od trske ili repe u krutom stanju 2011. godine iznosila je 329.322 tone. Godine 2012. ukupna proizvodnja šećera iznosila 296.728 tona, od čega je izvezeno 117.131 tona u vrijednosti od 651 milijun kuna. Šećerna repa u Hrvatskoj 2013. godine posađena je na 20.601 hektara, što je u odnosu na 2012. godinu smanjenje za 3.200 hektara ili čak 13,4 posto. Do smanjenja površina došlo je zbog loših vremenskih prilika.

OGRANIČENJA I KVOTE
Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju zakoračili smo na proizvodno područje na kojem vladaju strogo određena pravila, koja služe za jasno uređivanje svih elemenata proizvodnje, a najviše kroz definirani kvotni sustav dopuštene maksimalne godišnje proizvodnje količine šećera.

Za Hrvatsku ta kvota iznosi skromnih 192.877 tona. Odlukom Vijeća ministara EU, kvote na proizvodnju šećera u Europi prestaju važiti u listopadu 2017. godine, što će dati više prostora hrvatskim šećeranama, a Uniju vratiti na svjetsko tržište, gdje je izgubila jednu od vodećih pozicija 2006. godine kada je Svjetska trgovinska organizacija (WTO) nametnula ograničenja zbog narušavanja tržišnih odnosa.

ScreenShot007Proizvodnja u Hrvatskoj, bez obzira na veličinu, u odnosu na EU ima razmjerno isti značaj koji se nažalost ne vrednuje kao u nekim članicama Unije, gdje je potpora države, ne samo financijska, nego izrazito poticajna.

Ono što stvara problem u odnosima naše i europske proizvodnje je razlika u produktivnosti po svim kategorijama proizvodnje.

Ova negativna razlika posebno se odražava kod niskih cijena šećera jer je hrvatska cijena znatno viša od europske. Za ovakvo stanje zaslužna je niska proizvodnja šećera po hektaru koja zbog velike konkurentnosti ostalih kultura uzrokuje visoku cijenu šećerne repe, jednu od najviših u Europskoj uniji.

SVJETSKA PROIZVODNJA
Šećer se proizvodi u 120 zemalja, a globalna proizvodnja trenutno premašuje 165 milijuna tona godišnje. Oko 80 posto šećera dobiva se iz šećerne trske, koja uspijeva u tropskim zemljama, dok se ostalih 20 posto šećera dobiva iz šećerne repe, koja pak uspijeva u umjerenim klimatskim zonama sjeverne hemisfere.

Deset najvećih svjetskih proizvođača predstavlja oko 75 posto svjetske proizvodnje, dok Brazil, kao najveći proizvođač, sam proizvede 25 posto od ukupne proizvodnje. Nakon Brazila, najveći proizvođač je Indija, zatim Europska unija, pa Kina.

Konzumacija šećera, po podacima Organizacije za hranu Ujedinjenih naroda (FAO) raste posljednje četiri godine, a kreće se oko 4,7 milijuna tona godišnje, dok je cijena šećera prema istoj organizaciji u 2015. godini naglo pala.

U Hrvatskoj, podaci o veleprodajnim cijenama postoje, ali kako javljaju iz TISUP-a, podaci su povjerljivi i samim time nedostupni. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku za 2011. godinu, količina šećera utrošenog po članu hrvatskog kućanstva iznosila je 10,8 kilograma, što je za 20 dekagrama manje nego godinu prije.

Iako Hrvatska nije u samom vrhu europske proizvodnje, stvari se mogu promijeniti na bolje. Kako bi uspjeli uhvatiti korak s vodećim proizvođačima šećerne repe i šećera, neophodno je uspostaviti, u što kraćem roku, stabilnu politiku prema proizvodnji i preradi šećerne repe. U to moraju biti uključeni proizvođači, prerađivači i država. Svi oni moraju prihvatiti progresivni sustav održivog rasta proizvodnje šećerne repe kako bi hrvatske šećerane našle mjesto pod europskim suncem.

umjetna sladila

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *