U Hercegovini svi pričaju o smilju: 1500 € za litru eteričnog ulja

smiljariNa stotine Hercegovaca priprema se za sadnju smilja ove jeseni. Već sada su grube procjene da će tom visokoeteričnom, ljekovitom biljkom, biti zasađeno skoro pola krševite Hercegovine.

Prava “smiljomanija” zahvatila je Hercegovinu i skoro da nema poljoprivrednika koji to ljekovito bilje neće ili ne želi saditi.

U Hercegovini skoro svi pričaju o “cmilju”, a općine raspisuju natječaje za koncesijsku dodjelu zemlje.

Cijena od pet konvertibilnih maraka po otkupljenom kilogramu smilja, ali i ona od 1.500 eura za litru destiliranog eteričnog ulja više su nego primamljiv razlog za uzgoj ove mirisne biljke. Premda kruže glasine kako jedna biljka daje kilogram cvjetova, stručnjaci tvrde da se radi tek o 300 grama i to, kako kažu, u “najboljem slučaju”. Visoka cijena otkupa i svjetska potražnja za eteričnim uljem smilja pravi su magnet za uzgajivače.

Dr. Marko Šantić, predsjednik Gospodarske komore Federacije BiH (GK FBiH), potvrđuje da je u posljednje dvije-tri godine sadnja smilja top tema u Hercegovini, te da uzgajivači te biljke, ne samo da uzimaju u zakup općinsko zemljište, nego se vraćaju i ponovo obrađuju i vlastito, donedavno zakorovljeno i zapušteno zemljište.

“Proizvodnja smilja znači i samozapošljavanje velikog broja, kako radno sposobnog tako i manje sposobnog, stanovništva, budući da se radi o procesu koji, pored teških, zahtjeva i lakše poslove”, kaže Šantić za DW. Ističe da će koristi imati svi. “Uzgajivači ulaze u sustav plaćanja poreza, doprinosa, što znači punjenje proračuna jer plaćaju obveze čim imaju registriranu poljoprivrednu djelatnost”, zaključuje on.

Iako se čini da je priča o smilju – ili kako ga još zovu “immortelle” – besmrtan – novina, to ipak nije tako jer mnogi su, osim njegovih ljekovitih svojstava, još davno spoznali i njegovu ekonomsku vrijednost, pa su ga brali po hercegovačkim krševitim brdima kako bi zaradili za život. Blagodati i vrijednost smilja prepoznata je o novije doba, pa nekada divlja, samonikla biljka sada postaje prava, kultivirana, industrijska kultura.

Inženjeri Stipe Jukić i Nikola Rozić prije nešto manje od dva desetljeća prvi su u Hercegovini prepoznali ekonomski potencijal u ljekovitim hercegovačkim biljkama, a posebno u smilju. Krenuli su u plantažiranje i preradu ljekovitog, aromatičnog i začinskog bilja, destilaciju eteričnih ulja, te uzgoj sadnica i sakupljanje i otkup samoniklog bilja. Danas su vlasnici poduzeća, uzgajaju autohtono hercegovačko smilje, a od hercegovačkog krša i makije su “oteli” i rekultivirali zemljište, pa tako imaju zasađenih 30 hektara. Pored toga, otkupljuju i destiliraju smilje, a cjelokupnu proizvodnju izvoze na američko tržište.

“Smilje ne voli polje, nego krševito zemljište, kakvo je i njegovo prirodno stanište, pa je pogreška saditi ga na zemlji gdje su uspijevale voćke ili povrće jer neće imati kvalitetu kao ono koje raste u prirodnom staništu, dalje od prometnica i ekološki uzgojeno”, pojašnjava Nikola Rozić. Obojica ističu nužnost većeg konzultiranja struke i znanosti u ovoj ‘smiljomaniji’.

Dok iz GK FBiH drže da masovna sadnja smilja ne bi trebala sniziti njegovu otkupnu cijenu zbog velike potražnje, ova dvojica već uigranih proizvođača ovom pitanju opreznije pristupaju. “Velika je potražnja za smiljem, ali ne zaboravimo da se i u Dalmaciji masovno krenulo s proizvodnjom. Stranci već uzimaju goleme količine zemlje u koncesiju za sadnju i ne trpe podizanje cijena. Pitanje je kako će to utjecati na proizvodnju u Hercegovini”, komentira Jukić.

Da budućim smiljarima stručni savjeti zlata vrijede potvrđuju i prvi neuspjesi. “Vrsta Helichrysum italicum, odnosno primorsko sredozemno smilje, ima vrlo ograničenu rasprostranjenosti, ali sadrži vrlo vrijedne komponente. No, imali smo slučaj da je čovjek, ne znajući, na cijeloj plantaži zasadio vrstu Helichrysum arenarium, odnosno pjeskovitim smiljem, koje nema posebnu farmaceutsku ili medicinsku vrijednost, i mogao ga je baciti”, komentira prof.dr. Ahmed Džubur s Agromediteranskog fakulteta Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru.

Smiljare koji možda računaju na pomoć kemije upozorava da će svi koji vrše destilaciju smilja od uzgajivača tražiti certifikat o organskom, biološkom uzgoju, jer bilo kakvo kemijsko tretiranje eterično ulje čini neupotrebljivim.

“Najbolja praksa je u zapadnoj Hercegovini gdje se kultivirajuju ogromne kršne površine s makijom i gdje bukvalno melju kamen. Na takvom, potpuno neiskoristivom i pasivnom prostoru, može se dobiti smilje odličnih karakteristika”, savjetuje profesor Džubur.

Čini se da škrti hercegovački kamenjar marljivim Hercegovcima opet nudi novu životnu nadu. Kako će završiti hercegovačka priča o ljekovitoj travi što cvjeta na užarenom suncu i raste skoro iz kamena, a u kojoj mnogi vide zaradu i konačno zaustavljanje iseljavanja stanovništva?

“Ja ću ga posaditi, pa kud puklo-da puklo. Traži manje posla od povrća ili duhana, a cijena dobra”, kaže Ivan iz Širokog Brijega koji će sa svojom obitelji pripremiti zemlju za jesenju sadnju. “Mislio sam ići u Zagreb ili u Njemačku gdje imam rodbinu, ali odlučio sam ostati i saditi smilje, pa što bude”, zaključuje Ivan. (dw.com)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *