Kratka priča iz trgovine: Mali štacun

Mali štacun je obiteljski dućan koji je odavno prerastao okvire kvartovskog dućana i postao svojevrsno kultno mjesto druženja

Vrijeme je gableca i malo se zagužvalo na blagajni. U redu se tiskaju jedan za drugim stalni kupci iz susjedstva, grupica školaraca koja torbama ruši sve pred sobom i nekoliko “padobranaca” koji se nastoje ugurati bez čekanja.

– Bok Mirice, dojuri muškarac u odijelu ravno s ulaza na blagajnu, čuj kasnim, daj mi samo kutiju cigareta, kusur zadrži, nestrpljivo će pogledajući na sat.
– Gospon, otraga je red, upozori ga baka Milka, pokazujući palcem na kraj reda. Gospodin se i dalje ljubazno smješka ignorirajući baku Milku.
Mirica blokira cigarete.
– “Zahvaljujem”, dobaci joj mladi gospon te joj zahvalno pošalje “zračnu” pusu i otpiri.
– Ovaj treba samo ovo, onaj ono … nastavi s gunđanjem baka Milka. Mirica smireno nastavi blokirati artikle na pokretnoj traci kao da se ništa nije desilo.
– Danas Vam imam na akciji ove paste za zube, pokazuje na proizvode uz blagajnu, ulje i dimljenu vratinu, napominje svojim starim mušterijama.
– Nemamo zube, a od dimljene vratine još si možemo priuštiti samo kosti, dobaci baka Milka, svakom loncu poklopac.
– Gospođa Ministrica, susjeda iz kvarta čiji suprug je portir u Banskim dvorima, a ona se drži kao da je sjahao s konjaničke statue Bana Jelačića, naniže delikatesa za jednu poveću vreću. Dok je stavljala namirnice u trendi šoping torbu, baka Milka je poluglasno nabrajala.
– Masline, paški sir, ementaler s rupicama, pršut, dimljena vratina, zastane i turobno uzdahne oblizujući se. To nismo vidli od osamdesete. Bajadera, instant kavica, kremšnite, nastavi hipnotizirano recitirati poput pjesmice. To se neka vel’ka fešta sprema, kaj ne?
Gospođa Ministarka se ogluši na pitanje i nastavi uvaženo šutjeti. Plati gotovinom u iznosu dvostruke Milkine mirovine te izađe ostavljajući miris slatkastog parfema iza sebe.
– Tak se da, prokomentira zajedljivo Milka, a raja nek’ plaća porez i objesi zube na klin. Ostali kimnu i nastave strpljivo čekati.
Na redu je stariji gospodin, fin, dotjeran, sav mirisan u predimenzioniranom kaputu. Odnedavno je u mirovini, pa se sadržaj njegove košarice drastično prepolovio. No, vanjskim izgledom je još držao korak s vremenom. Osoblje dućana je prije kratkog vremena primijetilo povećane minuse i nestanak pojedinih artikala. Šefovi su već počeli sumnjati na djelatnike. No, jednog su dana finom gosponu iz jakne ispali naresci dok je pokušavao dohvatiti sok s gornje police. Pravili su se da to ne vide, ali su pooštrili nadzor u njegovoj blizini. Unatoč svemu, nisu ga nikako uspijevali uhvatiti na djelu. Zato se odluče našaliti s njim. Kad je prodavačica odskenirala njegove artikle, podigne poseban čitač barkodova i usmjeri ga prema njemu.
– Što to zaboga radite?!, prepadne se on. Zašto ciljate tim pištoljem prema meni. – Baš ništa, evo skeniram Vas, odgovori Mirica mirno.
– Kako, molim?, uzruja se on.
– Tak lijepo, ovo je specijalni laserski pištolj visoke rezolucije kojim mogu vrlo brzo i precizno odskenirati sve što je zabunom završilo ispod kaputa umjesto na pultu, stručno mu ona objasni. I mogu Vam sa sigurnošću reći da je 99,99 posto pouzdan i precizan.
– S kojim pravom? Žalit ću se Uredu za zaštitu potrošača, pobuni se fini gospon.
– Samo dajte, jer upravo mi skener čita smrznutog piceka kaj ste pospremili pod pazuh, odvrati veselo prodavačica. – I jedan probušeni jogurt koji Vam se cijedi iz lijevog džepa.
– Sram Vas bilo, a tak fini gospon, javi se opet baka Milka. Gospon plati sve odskenirano i posramljeno brzim, gotovo trčećim korakom nestane iz dućana. Začuje se veselo hihotanje ostalih prodavača u dućanu. Neki od kupaca se osjete ugroženi pa ostaviše svoje popunjene košarice i žurno napuste dućan ispričavajući se hitnim poslom.
– ‘Ajme meni bidnoj, oglasi se prekrasna mlada Dalmatinka bujnog poprsja. Pa ja iman novi grudnjak na sebi s bar kodom. Nisan ga stigla još otkinut. Ali nije iz vašeg dućana, kunem se. Eno jučer san ga u kupila šopingcentru. Nastane veseli žamor i smijuljenje u redu.
– Ništa ne brinite, oglasi se ozbiljno prodavač tapšajući je. Čim Vas odskeniramo, naše specijalno povjerenstvo za izgubljene artikle će Vas vrlo rado i nadasve stručno pregledati u posebno opremljenoj prostoriji za te svrhe, to reče i pokaže na vrata s natpisom “skladište”. Svi se grohotom nasmijaše. Neki se čak ponude pripomoći povjerenstvu u toj hvalevrijednoj akciji. Gospođica takozvana “poštena četvorka” se dopadljivo osmjehne muškoj populaciji. Ostale žene je smrknuto odmjere našto ona nabaci izraz Marije Magdalene skrušeno čekajući svoj red.
– Ja ne bi imala niš’ protiv da mene to mlado povjerenstvo malo isprepipa, javi se vragolasto baka Milka mjerkajući mladog trgovca.
– Joj, baka Milka, Vama bi sigurno trebao jedan dobar specijalistički pregled, ali mi sigurno nismo dovoljno stručni za to, doda prodavač nasmijavši stare mušterije. Srećom je njihov smijeh prigušio komentar pa nije dopro do bake Milke.
– Gospon Đuro, Mirica će nagluhom starcu, koji je upravo bio na redu i prestravljeno čekao račun kao ratu plina, to vam je trideset i šest kuna i četrdeset pet lipa.
– Ha? Koliko?, upita gospodin Đuro stavivši ruku na uho da bolje čuje. Mirica mu pokaže račun. Gospon Đuro zaškilji, istrese sadržaj džepova na pult, ali ne nađe naočale. Naposljetku pruži Mirici šaku punu kovanica i lipa. U redu nastane nervoza i meškoljenje. Mirica stane vješto prebrojavati kune i lipe. – Joj, baš Vam hvala, gospon Đuro, u blagajni mi je kronična nestašica sitniša.
– Onda znate kak je nama penzionerima, oglasi se baka Milka.
– Teta, teta, javi se grupica dječaka prekidajući Miricu u brojanju i gurajući kupce školskim torbama. Žuri nam se u školu, možete li nam ovo naplatiti?, razmašu se grickalicama i sokovima Mirici pred nosom.
– I nama se žuri, pa čekamo, javi se gospođa Tereza s pošte iskoračivši iz reda. Već mi je skoro gablec prošao u redu.
– Oprostite, ispriča se Mirica očito već imuna na sve, imam samo dvije ruke, radim koliko mogu i vjerujte mi, deset puta više no što me plaćaju. Naplati dječacima i teti Terezi, te nastavi strpljivo brojati zlatnike.
– Druga blagajna, otvorite drugu blagajnu!, ljutito će gospođa Švabica, koja je nadimak zaradila još dok je bila na privremenom radu u Njemačkoj. Uvijek je govorila kako je tamo sve lijepo i uređeno po zakonu a tu ništa ne valja. Ipak, prvom prilikom je ugrabila invalidsku mirovinu i brže-bolje se vratila natrag da bi ovdje mogla svima prigovarati.
– Ne radi, crkla je, Mirica će glavom pokazujući prema kasi. Da se mog šefa pita, računali bismo još na paragon bloku.
– Možda bi i to bilo brže od vaše kase. Ta ne skenira, ta vrši sistematski pregled, zajedljivo će Švabica. Mirici je već bilo na vrh jezika da ju pošalje u drugi dućan, ali se ipak suzdrži.
– Fala Bogu, baka Milka će rezignirano, da i ja konačno dođem na red, te uz kruh i mlijeko na pult iskrca dvadesetak što svojih što tuđih računa za režije.
– Bili biste prije gotovi da račune plaćate u pošti i izbjegavate špicu u dućanu, prokomentira Mirica. – Ovo joj je društveni život, našali se netko iz reda, bolje od sapunice. Baka Milka potrpa sve u pregaču, pa se tek onda sjeti da je zaboravila Vegetu. Vrećica začina od ruku do ruku u trenu doplovi do kase, svima je bilo u interesu da je se što prije riješe.
– Žao mi je, gospođo Marija, Mirica će Švabici, zblokirala mi se kasa. Moram je resetirati pa sve ispočetka… Gospođa Švabica raspali paljbu po šefu, kasama, informatičarima i državi, ali ipak pričeka račun.
– Oprostite, fiskalizacija ne prolazi, zabrinuto će Mirica.
– I kaj bi ja sad trebala, da si ju sama nadopišem?, gospođa Švabica pograbi račun i nestane iz dućana.
– Sve prolazi, sve prolazi, sam račun pak ne, zapjevuši duhoviti striček Zlatko.
– Joj, gospon Zlatko, vi ste mi kak šećer na kraju, Mirica će odahnuvši. Da Vas nema, ne bi ni Malog štacuna više bilo.
– Ni bez Vas, uzvrati joj Zlatko veselo. Da ste Vi moja žena, živjeli bi k’o gospođa Ministrica.
– Baš ste kavalir!
– Uvijek spreman, tu Vam je kartica a adresu znate, plati račun a na izlasku Mirici zatakne njenu omiljenu čokoladicu u džep pregače s logom dućana.

Male stvari su začin života, mislila je Mirica skenirajući artikle i prebirući po kovanicama dok je odbrojavala sate do kraja radnog vremena. Potiskujući pritom ljutite komentare, proizvode na akciji i minuse na vlastitom računu. Ipak, Mali štacun je bio njena druga obitelj.

Zagorska šopingholičarka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *