Prava potrošača: Snaga nije u broju

Unatoč brojnosti potrošačkih udruga, sam potrošački pokret u Hrvatskoj nije snažan i ne utječe značajno na donošenje ili promjenu propisa u korist potrošača. Osnovni problem je premali broj članova u udrugama i nedostatak financijskih sredstava za administrativno kapacitiranje udruga

Kakva je zaštita potrošača u Hrvatskoj?  Jesu li potrošači dovoljno zaštićeni?

Znaju li naši potrošači svoja prava i kako ih koriste?

To su pitanja na koja ćemo pokušati pronaći odgovor u ovom članku i pokušati na objektivan način prikazati stanje u potrošačkom pokretu u našoj državi.

Tko su potrošači?

Prvi puta je kategoriju potrošača definirao američki predsjednik John F. Kennedy u svom obraćanju američkom Kongresu 15. ožujka 1962. godine: “Potrošači smo svi mi uključujući i mene kao predsjednika SAD-a. Potrošači su najveća ekonomska skupina koju pogađa svaka javna i privatna ekonomska odluka. Ali iako su potrošači najveća i najvažnija skupina njihov glas se često i ne čuje.”

Bilo je to prvi puta da jedan političar javno govori o potrošačima i tada su postavljeni osnovni principi koji su kasnije pretočeni u Deklaraciju o pravima potrošača pa danas govorimo o osam temeljnih prava potrošača:

– pravo na zadovoljavanje osnovnih životnih potreba – potrošači trebaju imati pravo pristupa osnovnim i važnim dobrima i uslugama kao što su hrana i voda, odjeća, krov nad glavom, obrazovanje i zdravstvena zaštita, javne usluge;

– pravo na sigurnost – potrošači trebaju biti zaštićeni od proizvoda, proizvodnih procesa i usluga koji mogu naštetiti njihovom zdravlju i životu;

– pravo na informaciju – potrošači trebaju raspolagati svim činjenicama koje će im omogućiti pravilan izbor te trebaju biti zaštićeni od nečasnih i nedostatnih oglašavanja i označavanja;

– pravo izbora – potrošač treba imati mogućnost izbora između više proizvoda i usluga koje se trebaju nuditi po konkurentnim cijenama uz osiguravanje odgovarajuće kvalitete;

– pravo da se glas potrošača čuje – interesi potrošača moraju biti zastupljeni u donošenju i provođenju vladajuće politike kao i u razvijanju proizvoda i usluga;

– pravo na žalbu – potrošači imaju pravo na odgovor uključujući i pravo na naknadu za lošu robu ili nezadovoljavajuću uslugu;

– pravo na potrošačko obrazovanje – kako bi potrošači stekli znanja i vještine koja su im potrebna za informiran i zadovoljavajući izbor roba i usluga te da budu svjesni svojih osnovnih prava i odgovornosti i kako postupati po njima;

– pravo na zdravi okoliš – kako bi svi živjeli i radili u okolišu koji nije prijeteći, već je na dobrobit sadašnjih i budućih generacija.

Od 1983. godine se 15. ožujka obilježava kao Svjetski dan zaštite prava potrošača i svake godine se provodi tematska kampanja koju organizira Consumers International (CI), međunarodna udruga potrošača koja je osnovana 1960. i u čijem je članstvu 240 udruga potrošača iz 120 zemalja.

Ove godine tema Svjetskog dana zaštite prava potrošača su prava potrošača u digitalnom dobu.

PRAVA POTROŠAČA U HRVATSKOJ
Hrvatska udruga za zaštitu potrošača (HUZP) je prva hrvatska udruga potrošača, osnovana je 1997. i najbrojnija je od ukupno 19 udruga koje djeluju u Hrvatskoj. Ujedno, u našoj zemlji aktivna su i tri saveza udruga.

HUZP je od 2000. godine članica Consumers Internationala i aktivno sudjeluje u svim kampanjama. U Hrvatskoj djeluju i četiri besplatna savjetovališta za potrošače koje financira Ministarstvo gospodarstva te Europski potrošački centar za probleme potrošača koji nastaju kupnjom roba ili usluga unutar EU.

Pored 19 potrošačkih udruga u našoj zemlji djeluje i niz specijaliziranih udruga (Franak, Blokirani, Udruga za prava pacijenata i dr.).

Unatoč brojnosti potrošačkih udruga, sam potrošački pokret u Hrvatskoj nije snažan i ne utječe značajno na donošenje ili promjenu propisa u korist potrošača.

Osnovni problem je premali broj članova u udrugama i nedostatak financijskih sredstava za administrativno kapacitiranje udruga jer se uglavnom svi poslovi obavljaju volonterski, a za kvalitetno pariranje zakonodavnim tijelima udruge bi trebale biti stručno ekipirane.

Brojnost udruga i njihova rascjepkanost ne ide u prilog jačanju potrošačkog pokreta jer je jako teško koordinirati bilo kakve aktivnosti među udrugama, a to onda znači da im je utjecaj i na lokalnoj i na nacionalnoj razini slab.

Prvi Zakon o zaštiti potrošača donesen je 2003., a posljednji 2014. godine i znakovito je da sa svakom promjenom zakona ili donošenjem novog zakona dolazi do smanjenja prava potrošača.

Unutar Ministarstva gospodarstva djeluje posebni sektor za zaštitu potrošača koji je na žalost samo pasivni promatrač stanja u području zaštite potrošača.

Naime, uloga ovoga sektora bi trebala biti praćenje stanja na ovom području i poduzimanje mjera da se isto poboljša jer taj sektor opslužuje Nacionalno vijeće za zaštitu potrošača koje je savjetodavno tijelo Vlade RH.

Od 24 člana većina su uglavnom predstavnici ministarstava, a tek su četiri predstavnika udruga potrošača pa je sasvim očekivano da inicijative i prijedlozi udruga potrošača na tom tijelu rijetko dobivaju podršku.

Nacionalno vijeće donosi Nacionalnu strategiju zaštite potrošača za četverogodišnje razdoblje, ali i ta strategija kao i većina drugih ostaje samo mrtvo slovo na papiru jer svaka strategija samo konstatira probleme i prenosi ih u sljedeću, a vrlo malo toga se rješava. Istraživanja su pokazala da su hrvatski potrošači slabo educirani i informirani te da ih se oko 96 posto nikada ne žali.

Potrošači tvrde da nisu educirani, ali da očekuju od vlasti da ih pravodobno informiraju o svemu i vode računa o njihovoj sigurnosti. Na žalost naše vlasti djeluju samo kada se desi neki eksces, a nema sustavnog informiranja građana koje bi ujedno bilo i educiranje građana.

Nedavno smo svjedočili bombardiranju potrošača informacijama o pronađenoj salmoneli u pojedinim proizvodima skoro svaki dan, a onda je sve utihnulo i normalno je onda da se potrošači pitaju kakva je sigurnost hrane koju kupujemo i jedemo.

Dakle, nadležne vlasti bi trebale redovito informirati potrošače pri čemu informacije trebaju biti poučne, a ne zbunjujuće i za to bi trebalo koristiti HRT kao javni servis građana koji ima prvenstvenu zadaću pravodobnog informiranja i educiranja građana.

Osim toga, televizija je najdostupniji medij i svaka informacija koja se daje putem televizije dolazi do najvećeg broja građana tj. potrošača. Ni trgovci nisu dovoljno educirani za primjenu Zakona o zaštiti potrošača pa se u udrugama susrećemo s brojnim problemima u zaštiti prava potrošača.

Najveći je problem u primjeni odredaba o materijalnim nedostacima na proizvodu, naročito kod vrlo skupih i osjetljivih proizvoda (mobiteli i laptopi). Tu vrlo često dolazi i do nesporazuma u tumačenju odredbi zakona jer trgovci tumače jedno, udruge drugo, inspektori treće, a sektor zaštite potrošača pri Ministarstvu gospodarstva bi to trebao koordinirati jer pravo koje svatko tumači na svoj način ne može biti efikasno primijenjeno u korist potrošača.

ZAŠTITA PRAVA U RAZVIJENIM ZEMLJAMA
U razvijenim zemljama zapadne Europe djeluje jedna ili eventualno dvije udruge za zaštitu potrošača, s brojnim članstvom te jakim administrativnim i stručnim aparatom te gotovo svaka ima svoj vlastiti laboratorij za ispitivanje proizvoda.

Takvo nezavisno ispitivanje i testiranje proizvoda se javno obznanjuje i služi kao putokaz potrošačima treba li taj proizvod kupiti ili ne, a budući da svaki član udruge na kućnu adresu dobiva časopis od udruge s testovima proizvoda, korisnim savjetima i uputama, potrošač se osjeća sigurno i zaštićeno, a trgovac čiji proizvod ne prođe na testu imat će problema u svom poslovanju.

Odvjetnici udruga zastupaju potrošače i u sudskim sporovima, pogotovo u onima za naknadu štete i uglavnom dobivaju sporove, a često se radi o milijunskim naknadama.

Uređen i razvijen sustav zaštite potrošača tjera trgovce, proizvođače i sve davatelje usluga da se korektno i s dužnom pažnjom odnose prema potrošačima jer znaju da će u protivnom imati velikih problema ako se potrošač obrati svojoj udruzi.

Udruge pak na temelju iskustva i saznanja koja stječu u kontaktima s potrošačima predlažu donošenje novih ili izmjenu postojećih propisa kako bi se položaj potrošača poboljšao i redovito uspijevaju u tome jer se radi o stručnim i na iskustvu utemeljenim prijedlozima, kojima nadležne vlasti teško mogu parirati.

To bi ujedno trebao biti putokaz i hrvatskim potrošačima i udrugama kako se treba organizirati i kako treba raditi, ali i hrvatskim vlastima jer, kao što je rekao bivši američki predsjednik Kennedy, svi smo mi potrošači i važno je kakve proizvode ili usluge koristimo, a još je važnije da se naš glas čuje.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *