U Hrvatskoj se godišnje baci 380 tisuća tona hrane

U Hrvatskoj se godišnje baci 380 tisuća tona zdravstveno ispravne hrane, a slična je situacija na razini čitave EU koja godišnje baca oko 88 milijuna tona hrane.

O tome kako smanjiti i spriječiti bacanje te pospješiti donaciju hrane, raspravljalo se na Okruglom stolu na 11. Konferenciji o sigurnosti i kvaliteti hrane u Opatiji, koju je organizirala HGK, pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravstva i Ministarstva poljoprivrede.

“Više od 53 posto bačene jestive hrane dolazi iz kućanstava, a tvrtkama je donacija hrane najčešće ili preskupa ili prekomplicirana”, rekla je Marija Batinić iz Ministarstva poljoprivrede te istaknula da brojne trgovine višak hrane ne doniraju iz straha da će se ona neispravno distribuirati. Drugim riječima, u slučaju trovanja krajnjega korisnika slijedi tužba koja bi mogla narušiti brand tvrtke.

Kao jedno od mogućih rješenja ovog problema glavni tajnik Europske federacije banaka hrane Patrick Alix predlaže osnivanje banke hrane koju Hrvatska još nema i za čiju je uspostavu potrebno vrijeme, a i žurna prilagodba postojećeg zakonodavstva primateljima.

“Donacija ne smije biti skuplja nego li bacanje”, upozorava Alix, dodajući da se donatorima moraju davati porezne olakšice i poticaji. Alix kao primjer navodi zemlje u kojima donator dobije 60 posto vrijednosti onoga što je donirao.

Sintija Perinić Šarić iz Porezne uprave Ministarstva financija ističe da su prvi koraci učinjeni početkom svibnja ove godine uvođenjem poreznih olakšica za poslovne subjekte koji se odluče donirati hranu ističući da je cilj olakšica zaštititi okoliš, spriječiti uništenje hrane, ali i pomoći krajnjim primateljima.

Perinić Šarić je upozorila da ograničenja za ove olakšice postoje jer EU direktive zasad ne dopuštaju drukčije.

“Porezne olakšice nisu uvijek motivacija. Moramo raditi na tome da donacija hrane postane čin koji daje prestiž u društvu, da se osjećamo sretnije, da odgovorno poslujemo”, istaknula je Marija Batinić iz Ministarstva poljoprivrede.

Naglasila je da moramo razmišljati o tome da nije samo jedna trećina svega što se proizvede, a završi kao otpad – bačena hrana.

“Time je uzalud bačena i jedna četvrtina vode te iskorišteno zemljište veličine Kine, zbog čega nam je potrebno unaprjeđenje sustava i prikupljanja i obrade podataka o otpadu hrane”, rekla je Batinić i podsjetila da je 2015. donesen prvi Pravilnik o uvjetima, kriterijima i načinima donacije hrane i hrane za životinje, upravo da bi se uspostavio sustav donacije.

Da pomaka od tada ima, potvrdila je voditeljica Socijalnog dućana Crvenoga križa Tina Debeljak. Iznos kupljene hrane Socijalnog dućana 2015. iznosio je 345 tisuća kuna, a već 2016., nakon donošenja Pravilnika, ukupna vrijednost svih donacija iznosi više od tri milijuna kuna, odnosno 185 tona hrane.

Samo u prvoj polovini 2017. vrijednost donacija iznosila je više od dva milijuna kuna. Voditeljica je istaknula i manjkavosti Pravilnika koji, kako navodi, jest omogućio otkup hrane, ali je mnogo toga previdio.

“Ne postoji organizacija na terenu, niti potpora za distribuciju. Neke se organizacije ne upisuju u registar donora jer ne žele preuzeti odgovornost zbog nedostatka tehničkih uvjeta i opreme za odvoz i dijeljenje hrane”, rekla je podsjećajući na statistike koje predviđaju da svakomu četvrtom Europljaninu prijeti glad.

Kako se s bacanjem i donacijom hrane nose ostale zemlje EU, otkrila je direktorica Odjela za održivost i politiku proizvoda Eurocommerca Lettemieke Mulder.

“Neki od savjeta koje dajemo građanima odnose se na to što znači ‘najbolje upotrijebiti do’ ili educirati o tome kako iskoristiti ostatke hrane kao novi obrok ili kako napraviti novi obrok od ostataka. Hrana koja možda nije privlačna može biti i nutritivna i zdrava. Postoje i edukacije za zaposlenike trgovačkih lanaca, o tome kako iskoristiti hranu netom prije isteka njena roka trajanja. Europljanima je i sve privlačnija praksa koja je u SAD-u ustaljena, a to su tzv. ‘pseće vrećice’ u koje restorani pakiraju ostatke hrane gostima”, rekla je Mulder, zaključivši da je najveći paradoks činjenica da najviše hrane u otpadu završi iz kućanstava jer paralelno svako kućanstvo najviše novca izdvaja na hranu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *