Kratka priča iz trgovine: Muke po e-ovima

Mali štacun je obiteljski dućan koji je odavno prerastao okvire kvartovskog dućana i postao svojevrsno kultno mjesto druženja. U nastavku donosimo priču o još jednom zanimljivom danu u životu trgovaca…

– A-ha, uhvatio sam vas, ptičice! A vi mislili šefa nema pa svi “hopla” na gablec! E, neće majci!
– Šefe, pa što Vam je? Ovo nam je prva pauza od jutros!, usprotivi se trgovac zvani Goc.
– Joj, Gorane, samo mi se VI nemojte…
– Ne, ne, ne. Ne dopuštam. Skoro je kraj smjene, već se rušimo od gladi, nismo od jutra stali, zar ne cure?, usprotivi mu se baš Goc poznat kao glavna krivina Malog štacuna. Jadna Mirica tupo slegne ramenima i otužno se odvuče do blagajne iako je danas opet preskočila gablec zbog gužve.
– Gorane, ovo više neću trpjeti… Božica ima migrene, Mirica inkontinenciju, a vi svako malo padate u inzulinsku komu… Pa, pa, pa… kako bih s vama mogao opstati? Ako tako nastavite, tražite invalidsku mirovinu! Baš me briga, samo mi se skinite svi s vrata! A da ne govorim o povišicama, bolovanjima…
S blagajne zatutnji rasprava…
– Ne, ne mogu Vam to dati i kvit, protestirajući će Božica gospođi na blagajni.
– Ti ćeš meni… i to još u mooom dućanu…, priprijeti se ova obasipajući blagajnicu sočnim psovkama.
– Ja sam Vam svoje rekla i točka. Šef nam je to strogo zabranio. Ako Vam on odobri…, odmahne rukom, ali ja više neću plaćati Vaše egzibicije. Dogovorite se sve s njim.
– Što je sad opet…, nabrijano će šef navirujući se između polica poput tigra spreman za napad.
– Gdje je ON? Gdje je taj moj MUŽ? Gnjida mala ušljiva, zagrmi grozomoran glas žene-goropadnice ispred blagajne. – Pokazat ću JA njemu tko je gazda u ovom dućanu!
Šef se pritaji iza Goca i sljubljen s policom na prstima, gotovo gerilskom vještinom, potrbuške, na sve četiri, pa konjićevim skokovima u trenu nestane u kancelariji i zuk kroz stražnji izlaz ravno u svoj auto zaprijetivši prstom osoblju ako ga izdaju.
– Dobro ja znam gdje je on! Škrtac, platit će on meni, poludi gospođa Šefovica i krene brstiti po policama s delikatesama trpajući u torbu od svega najfinije i najskuplje što joj je dopalo šaka. Zapamtit će on mene! Zabiberit ću ja njemu! ON će meni stornirati kartice! Bio bi nitko i ništa da nije bilo MENE i mog kapitala. Gnjida!
Osoblje se skutri, blagajnice zaključaju blagajne i u stavu “mirno” pričekaju da Šefovica napusti dućan. Čim se oslobodila bijesa, takozvana gospođa “mičimisesputa” protutnji kroz stražnji izlaz pogledom snajperiste tražeći odbjeglog supruga na parkiralištu.
– Fu, otare Mirica znoj s čela, mislim da je tornado prohujao. Možemo u miru nastaviti s poslom.
– Gospođo Mirica, ovo se nisam od Vas nadala, zaskoči je glas iza leđa, a Mirica poskoči kao šilom ubodena.
– A to ste Vi susjeda Marice, prošapće Mirica odahnuvši, tak’ ste me splašili…, započne, ali je ova bijesno prekine nabacivši ljutiti izraz na lice te joj stane najvećom bajaderom mahati pred nosom iako bi je najradije njome tresnula.
– Ništa “susjeda Marice”, nemojte mi se ništa ulizivati! Pravite se fini, a kad ono… Mirica je blentavo sluša ne shvaćajući dramatiku oko jedne bombonijere.
– Niš’ se ne pravite blesavi. Samo si dobro pogleć’te ovaj datum, evo tu na dnu. I, prosim lepo, kaj tu piše?
– Piše … piše… zamuckujući će Mirica pogledavajući na kalendar pa na poleđinu bombonijere, da je rok trajanja … pro-ša-o još pro-šliii mjesec, konačno s nelagodom Mirica očita datum oporavljajući se još od gospođe Šefovice.
– Je to i ja vidim. I što namjeravate sad s tim?
– Oprostite, jako mi je žao. Stvarno nije do mene. Ali, evo, uzmite nešto u tom iznosu ili želite povrat novca?, s nelagodom će Mirica. Pripisat će to gospođi Šefovici.
– Hoću svoje novce i hoću šefa! Sad i odmah!
– Joj, protrne Mirica, njega Vam baš sad nemaa.
– Da, mogla sam si misliti. Kad god je neka spačka, njega nema. Dajte mi moje novce, a on će me još čuti. I nek’ mi se skoro ne nada. Sporazumno riješe spor i Marica ljutito odmaršira iz dućana.
Kroz par minuta proviri šef između polica.
– Je l’ otišla?
– Tko, vaša žena ili susjeda Marica?, javi se Božica s druge blagajne.
– Ma tko šljivi Maricu, mislim na svoju polovicu. Je li opet opelješila dućan? Popišite mi sve i stavite na otpis. I da, čuo sam za bombonijere. Izvol’te to staviti na akciju, a vama oduzimam pet posto od plaće!
– Ali šefe …, zavape blagajnice.
– Ništa “šefe”, to je vaš posao. Nećete valjda meni uvaliti kontroliranje robe pred istekom roka! Pa zašto vas plaćam?!
– Plaćate?!, pobuni se Goc. Mi Vam tu volontiramo. A da Vam je zbilja stalo do isteka rokova i upravljanja zalihama, nabavili biste softver koji to automatski rješava u trenu. Umjesto da tu kampiramo u noćnim smjenama i štriguliramo s tekicama.
– Ma vidi ga što se uskokodakao! Nezahvalni, drski…, šef će.
– Mali štacun je prerastao naše trgovačke mogućnosti, nastavi Goc pametovati. Da smo u Americi, “mix&match” akcijama riješili bismo se nepotrebnih zaliha na opće veselje i Vaš profit.
– Da smo u Americi, oponašajući ga ponovi šef i unese mu se u lice, ali nismo! I tko vam je to utuvio u glavu “kiks&scratch”? Mislite na onu “filantropsku” informatičku tvrtku na F,f,f … pokušava se prisjetiti, koja bi za svoj račun pod krinkom većeg profita oplindrala moje zalihe na računu pravdajući se zadovoljstvom kupaca.
– Škrtac, promrsi tiho Božica čitajući Miričine i Gocove misli.
– A sami znate da ja trenutno nisam u mogućnosti, nastavi šef, da smo ovaj mjesec u minusu.
– Da, da, znamo, podrugljivo će Goc, glavom pokazujući na Audijeve prospekte pod šefovim pazuhom. Sve nam je jasno, šefe.
– Zaboravite te smicalice i primite se posla! Danas uvečer poslije radnog vremena, zacrnite datume markerom na svim spornim artiklima, a sve sumnjive artikle stavite na akciju pred blagajnu. I ručnom metodom “mix&match” spojite ih s puž tjesteninom na 50% sniženja, odbrunda šef svoje ne dopuštajući prigovore.
– Šefe, šefe, slušajte…, upozorenje na radiju, dovikne im Mirica.
– Kakvo upozorenje?
– Šššš, prodavači će.
– … i iz toga razloga povlače se svi proizvodi navedene tvrtke koji imaju nedozvoljene količine E421, E325 i E505 iz prodaje, ozbiljan ženski glas s radija poput jeze prostruji dućanom kao da se radi o objavi rata. – U protivnom, sankcionirat će se sve trgovačke kuće za nepoštivanje odluka Ministarstva za…, zlokobno završi radio voditeljica.
– Što, što ovi trabunjaju?!, usplahiri se šef, a tko će nama nadoknaditi štetu, molim lijepo? Gospodarska komora ili hrvatska radiotelevizija?
– Uprava vodovoda, doda Goc posprdno često citiranu frazu u hrvatskoj svakidašnjici.
– Ne pravite se duhoviti. Brzo, želim popis spornih artikala i…, vadi crne markere iz džepa te dijeli redom uposlenicima. Izvol’te, izvol’te vi, evo i vama Mirice, pa na spomenutim proizvodima zacrnite navedene E-ove.
– Tak ti Božice, umjesto na kasu, na likovnu radionicu, probrunda srdito blagajnica Božica za sebe. Njoj likovni očito nije išao.
– Šefe, ne smijemo to!, uspaniči se Marica. Čuli ste, zatvorit će vam Štacun, a kaj onda s nama? Na cestu?, ražeste se i ostali djelatnici.
– Ništa, ništa, samo učinite kao što sam rekao. Ako netko pita, recite da je štamparska greška. Izmislite nešto,… snađite se…ne znam ni ja. Pa ovo je nečuveno, ova država, čangrizavi kupci, pa sad i vi… stjerat ćete me u propast, gunđao je šef sebi u bradu hvatajući se za glavu.
– Nismo mi krivi, pobuni se Božica, što naručujete škart robu od sumnjivih firmi.
– Svima je jasno da tvrtka “Mauro” iz Tavankutske ne može biti glavni dobavljač tjestenine i mesnih pašteta za Hrvatsku, uplete se Goc.
– Prije bi mogli dostavljati mišomor s obzirom na količinu otrova u tim proizvodima, nadopuni ga Mirica.
– Dat ću ja vama. Kada ćete vi upravljati trgovinom, onda naručujte odakle hoćete i što hoćete, a dok sam ja gazda, bit’ će po mom! Ako želite eko tržnicu, odite preko na Mavrovićevu farmu. A sad na posao ili pinklec na rame, odbrusi ljutito i nestane u kancelariji.
– Šutite i radite, do sutra ne želim vidjeti nijedan E na ovim artiklima, doda pokazujući prema gomili tjestenine “Mauro”. Možete dodati A, B,C, D samo mi e-ove prekrižite.
Iduće jutro.
– Kaj je Mirice, opet ste imali inventurnu noć?, znatiželjno će susjeda Višnja iz tzv. “papagajke” preko puta, koja danju liječi migrene a noću “dežura” po prozorima tjerajući “hormonalnu” nesanicu.
– Čini Vam se, zijevajući odgovara Mirica, nama je tu tako lijepo da i noćimo u dućanu.
– Tol’ko akcije u vašem dućanu nisam još od Božića vidjela, nadoda zločesto gospođa Švabica premećući po artiklima u košarici ispred blagajne. – Ovdje ste zaboravili e-ove precrtati, reče poput Stazijeve doušnice pokazujući na paketić tjestenine, ali nema veze, neću ja to nikome reći.
– Ponestalo nam je tinte, zločesto dobaci Goc pretvorivši se u lemura s dubokim crnim podočnjacima ispod očiju kao da je zadnju kap crnila umjesto na e-ove iscijedio na svoje kolobare.
– O, gospođo Mirjana, izvol’te, jedna čokoladica za Vas, podmiti je spremno šef načuvši razgovor.
– To se dobro slaže s ovom tjesteninom na popustu, zar ne?, i tutne joj vrećicu fine Mauro tjestenine u košaricu, te dobaci nonšalantno Mirici, ovo stavite na moj račun.
– Kako Vi kažete, smekša se gospođa Švabica. Ne bojim se ja e-ova. Ja se najviše strašim zimskih režija.
– Ni ja se ne bojim e-ova, umiješa se baka Milka pružajući šefu svoju košaricu. Ali umjesto tjestenine gratis, šef ju ljutito odmjeri pregledavši njen “dug” u crnoj knjizi.
– Gospođo Milka, pa Vama je čitavi mjesec sve na gratis… Milka se smrkne i odmagli prema blagajni.
Do kraja dana tjestenina je rasprodana. Malo e-ova nije nikome još naškodilo. Većina kupaca čak ni povećalima ne bi mogli iščitati ona sitna slova na dnu etiketa. Šef je zadovoljno trljao ruke i bez softvera, a djelatnici osim podočnjaka nisu dobili ni lipe više.

Napisala: Zagorska šopingholičarka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *