Kratka priča iz trgovine: Financijski uroci

Mali štacun je obiteljski dućan koji je odavno prerastao okvire kvartovskog dućana i postao svojevrsno kultno mjesto druženja. U nastavku donosimo priču o još jednom zanimljivom danu u životu trgovaca…

Napisala: Zagorska šopingholičarka

Mirica koncentrirano broji novce iz blagajne na kraju smjene.
– Bog nek’ ti da zdravlje, da budeš sretna i tvoja cela familija, započinje poznata marketinška mantra iskusne postarije Ciganke s djetetom (svojim/tuđim) u naručju ometajući Miricu. Mirica na trenutak ljutito podiže pogled prekinuta usred brojanja žutih lipa poluglasno mrmljajući trenutačni iznos poput krunice.
– Kaj pak ti hoćeš?, upita je glasno te nastavlja sa svojom blagajničkom “zdravomarijo” i “bože pomagaj” s obzirom na ostvareni dnevni promet.
– Daj mi za kruh, Bog nek ti plati, vidi dete mi je gladno. Će ti gatam iz dlana…
Mirica nastavlja s brojanjem, odmahujući rukom poput muhoklopa, ali gatalica se ne da.
– Vidim briga neka teška tebe mori. Ali tvoje srce ima jedan put… će ti čitam …, uporno će gatalica.
Mirica završava s brojanjem.
– Da mene mori teška briga, to znam ja i sama, za to mi ne treba gatalinka. Bolje mi zgataj kad bu povišica. Kaj ti misliš, da su ovo moji novci pa da si mogu uzeti koliko mi treba?
– Daaj mi za kruh, da ti vidim dlan, nećeš požaliti, ne da se Ciganka smesti, a mogu ja i na grah, reče uočivši iza blagajne ogromnu vreću graha trešnjevca na akciji, … sve ja znam.
– Je, je, je, znam i ja, Mirica će gestikulirajući rukama. I sad ti mogu sa 100% preciznošću reći da bum danas točno u 2.15 otišla u minus u onoj tam prek banci da bi mogla u drugoj podmiriti dug na kartici. Eto, vidiš, sve ja znam, a znam i točno da bu moja jača polovica za točno dva dana u pol šest prek telebankinga stisnula tipku “prebaci na ženin račun” da me ne ovrše. Eto, tak ti je to, došlo je vrijeme da promijeniš profesiju, stara moja. Ne treba ti vidoviti Milan za proricanje budućnosti jer za nas male nema budućnosti. Skida pregaču i pruža je Ciganki.
– Na, drži.
– Šta će meni tvoja pregača?, pita je ova u čudu pa se naviruje u džep ne bi li ondje pronašla kunu-dvije, ali ništa.
– Ovo ti je moj podrapani šircl iliti pregača, a tam iza onih vrata, reče pokazujući na toalet, ti je metla i kanta s krpom za pod, i tak ti nama Bog svakodnevno na kapaljku pomaže, odgovara ogorčena Mirica. Kaj ti misliš da moje dijete nije gladno? Zato volontiram tu od jutra do sutra i ne mrem si objesiti dijete prek leđa i prositi okolo jer moram zaraditi za kruh.
– Bože sačuvaj, ja da čistim vaše podove? Pa nisam ja blesava k’o ti da džabe radim. Puj te bilo, uroke će bacim na tebe. Da Bog da ti se kasa usporila, da ti crkla kad bude najveća gužva…, stane Ciganka coprati, a Mirica ignorirajući je, nastavi s razduživanjem na blagajni. U to iz kancelarije istrči uznemireni šef uz vijorenje podužeg pramena s ćelave glave.
– Što se tu događa? Mirice, kakva je to hajka? Što ova tu radi? ‘ajde, ‘ajde idemo. Idemo van, potjera Ciganku iz trgovine uz psovke i bacanje uroka s njene strane.
– Fuj, stoko, da Bog da te okradu, da ti došla financijska,…da ti ovo i ono… dovikivala mu je još s ulaza kojekakve kreativne vradžbine.
– Dobro, dobro, dat će Bog i tebi, a sad crta iz dućana, reče vraćajući ukroćeni pramen na njegovo mjesto. Ti ćeš meni… ma dat ću ja tebi uroke. Pih…iš…iš van, naljuti se šef i mahne metlom na nju. Ona će na me urocima… u mom dućanu, frkne nosom, popravi kutu… Vucibatina!

U to se iz dućana začuje krš i lom, ali ovaj puta ne s radija već između treće i četvrte police po sredini dućana. Tu se odvijala prava drama jednočinka između jedne pufaste pernate jakne i gomile naslaganih gulaš-limenki na polici. Naime, nes(p)retni Jura je vrzmajući se između polica sam sebi zabio gol pomevši nehotice rukavom red limenki s polica. Tres! I svih pedeset limenki na akciji se uz zaglušujuću buku razleti po čitavom dućanu. Nekoliko kupaca isprepadano poskoči, nekolicini iz ruku ispadnu artikli, a nekima čak i čitave košare.
– Majko mila, što je sad to?!, zaurla šef držeći se za glavu. Je l’ potres? Je l’ plafon pao?
– Možda uroci, prostenje jedan od pomoćnika na praksi, plazeći za konzervama ispod polica.
Mirica u stanju šoka zamrznuto ostane na mjestu ne pokazujući znakove života. Upravo joj je završila smjena i žurila je kući, kad eto ti “levog” Jure. I njoj se učinilo da su uroci na djelu. Kak’ sad stvari stoje, crveni minus na kartici će postati zelen kao što je trenutačno bilo njeno lice. Ipak je Ciganica bila u pravu, mislila je u sebi, možda sam joj i trebala “ukapati” koju lipu. Ovrha mi ne gine, poslovnica se zatvara za petnaest min…
– Je, Mirice, pa kaj stojite tu!?, razmahao se šef poput poludjelog prometnika na raskrižju. No, dajte se pokrenite, pa valjda vidite da se pred Vama događa elementarna nepogoda.
– Joj, Jura, Jura, zavapi Mirica očajno, ti si prava tempirana bomba. Pa kaj si baš sad morao doći, baš na kraj’ moje smjene. Jura u stanju sveopće oduzetosti ostane s košarom u ruci nesvjestan nemoguće misije koja upravo čeka osoblje dućana.
– Sorry Mirica, nisam…, stvarno nisam namjerno. Evo, odloži košaricu i čučne pripremajući se pomoći pri skupljanju limenki, pomoći ću vam to posložiti.
– Joj, samo to ne!, Mirica će usplahireno. Prosim te lepo…
– …ne, ne… , uspaniči se i šef, fala ti lepo, ali ti si nam za danas dosta “pomogao”. ‘Ajd’ sad ti na kasu i pusti stručnjake da to srede. Mirice! Mirice!, dajte to brzo…
– Ali šefe…
– Ništa “ali”, ja moram…, imam važnog posla u kancelariji, uzmuva se šef, primke, narudžbe…,
– Evo, nek’ Vam Krešo uskoči, dozove prodavača za pultom s pecivima i salamama i izmotavajući se nestane u kancelariji. Priskoči i tek prispjela blagajnica Božica.
Kad je to vidjela, fina gospođica u štiklama i kaputu leopard uzorka, zgražajući se ostavi košaricu i izađe iz dućana uz bjesomučno zavijanje mobitela u torbi.
Mirica uredno vrati konzerve na predviđeno mjesto žalosno pogledavajući na sat. Na kasi se pak pojavi cifrasta gospođa Milena s prepunom korpom namirnica umilno predući svojim zavodljivim glasom i bockajući maštu muškog dijela kupaca svojim stasom a la “ne možeš si me priuštiti”.
– Blagajna, blagajna, oglasi se s prazne blagajne dražesno dozivajući odbjegle djelatnike. S odjela popadalih konzervi dojuri uspuhana blagajnica prikrivajući bijes te se pristojno ispriča Mileni. Brzo “provuče” artikle kroz kasu.
– R1 ili običan račun?, upita je neraspoložena za Milenina prenemaganja glumeći prijaznost. Na kraju krajeva, nije Milena skrivila lavinu.
– Ja bih opciju “prebaci” na tuđi račun, ako može, zahihoće se ova otkrivajući pearlweiss caklinu.
– A tko ne bi, osmjehne se frustrirana Božica i provuče karticu dućana s odgodom naplate.
U dnu dućana na odjelu s voćem i povrćem začuje se pak iritantno zanovijetanje gospođe “Bio&bio”. Ona se najprije raspametila zbog grbavog krastavca, a onda…
– Iii…i kakva Vam je to krepana mrkva?, nastavila je s gunđanjem. Tak je mlohava, reče pokazujući obješenu mrkvu među prstima, kak kuhana nogica. Izgleda skroz pofureno. Fuuj! Frkne ju vršcima prstiju s gađenjem u kašetu među ostale. I zakaj uopće gore na tabli piše svježe voće i povrće kad sve ‘zgleda k’o da ste pobrali s poda za abfal, otpad!, pjenila se. A ja sam vaš vjerni kupac i samo zbog toga dolazim čak s Horvatinčić brega.
– Oprostite, žao mi je, uskokodače se šef oko nje kao da će u najmanju ruku snijeti svježu mrkvu samo za nju. – Radimo na tome, radimo. Ovo nam je ostalo od akcije, ali u ponedjeljak stiže sve fino i friško iz naših “Zelenih vrtova” i JA ću Vam osobno sve isporučiti. Ga-ra-nti-ram, obeća on s figom u džepu.
– Ali gospodine…, započe zbunjeno Bio&bio.
– Ništa, ništa, sve je u redu. A sad izvolite, molim, u moj ured, izvolite za mnom, da se i sami uvjerite u moju narudžbu i usput isprobate moju domaću jabukovaču. Alzo, izvolite, izvolite, poslije Vas, molim, reče i uz tapšanje usmjeri Bio&bio u svoj ured. – Evo, a ja ću Vama sada ovu mrkvu dati gratis.
– Molim?! Ma nema potre…, fufljajući će ona.
– Da, dobro ste čuli, gratis, da vidite da ja nisam škrtac, ulizivao se šef bez kraja i konca dok mu prodavači iza leđa zakolutaju očima pokazujući kako im se diže želudac.
– A nama frišku figu, progunđa blagajnica Božica, bokcima i trulo prodaje pod friško.
– Je, ‘ko ti je kriv što ti nisi žena predsjednika općine, dobaci joj kolega gurajući kilometar praznih kolica s blagajne prikrivajući naljepnicom rupu na kuti.
– Čuo sam vas, klafrače, priprijeti im ljutito šef ulazeći iza gospođe “Bio&bio” u kancelariju.

Za to vrijeme tik uz kasu cupkao je susjed Joža poodmaklih godina drhtavo pružajući Božici cedulju s popisom namirnica koje treba kupiti.
– O, dobar dan susjed, kaj Vas je opet gospođa potjerala u dućan? Da vidim, čita s popisa:… kruh, mlijeko, jogurt…, usput stavljajući redom artikle s cedulje u košaricu. – Tako evo, sve je tu. Joža ugleda čokoladicu uz blagajnu pa je uz zazubice ubaci u košaricu oblizujući se.
– Joj, sused Joža, jeste li sigurni da Vam to baš treba?, upita Božica oprezno, dobro upoznata sa psihologijom Jožekove supruge. Joža drhteći veselo kimne poput dječarca pred licitarem.

Božica slegne ramenima i blokira sve iz košarice, te mu preda stvari i račun. Tek što je Joža izašao, eto ti njegove goropadne supruge “Vikaću” noseći vrećicu s kupljenim namirnicama u jednoj i računom u drugoj ruci te se ne časeći časa kreštavo okomi na Božicu.
– Što si vi umišljate, da ja ne znam računati?! Što tu piše?, stavi Božici račun pred nos upirući prstom na spornu stavku. – Je l’ ovo pisalo na popisu? Naravno da nije. Htjeli ste zvarati moga staroga, ali mene nećete. Fala Bogu, pa sam odmah prokužila. Još sam ja čitava u glavi, reče upirući kažiprstom u sljepoočnicu, nisam ja Jožek. Jok!
Šef poput miša proviri iz kancelarije, a kad je spazio Veroniku, blagajnici da znak da ga nema i brzinom svjetlosti nestane iza zatvorenih vrata.
– Gospodin Joža je kupio tu čokoladicu i očito je pojeo do kuće, uzvrati hrabro Božica. Eto, pitajte druge, svi u redu Vam to mogu potvrditi. Pošemerena “Vikaću” pakosno promotri red, a hrabra četa pred blagajnom odvrati pogled u stranu, pa u vrhove cipela izbjegavajući izravan sukob s njom. Ne bi im to bilo prvi puta. Većina ih je već proživjela “Veronikine susrete” treće vrste i mogu iskreno posvjedočiti o njenim ispadima bijesa.
– Je, vidim ja da ste se svi vi urotili protiv mene!, reče pokazujući kažiprstom svakoga u redu ponaosob. – Inzistiram da mi vratite kusur! I nek’ se ne zavarava onaj vaš nevidljivi Milan iz kancelarije, sve ja znam i sve ja vidim. I tek toliko da znate, sve ću vas prijaviti policiji. Inspekcija je već spremna, posvuda su vam postavljeni prisluškivači i kamere, samo je pitanje dana…, prijetila se poremećeno. – Vidjet ćete vi, ne zvala se ja Veronika.
– Desinička, doda netko potiho iz reda a ostali se zacerekaju. Svima dobro poznat lik vještice Veronike Desiničke dozove smiješne asocijacije u pamet. Gunđajući i ljuteći se napusti Veronika dućan sijući oganj i pakao po čitavom kraju. A ostali se potrude što prije nestati iz dućana.
Osim jednog ozbiljnog gospodina u baloneru koji se našao na sto muka jer je baš on bio u tajnoj financijskoj inspekciji povodom anonimne prijave kupca. Ispad gospođe Veronike ga je toliko usplahirio da je brže bolje i on ispario iz dućana glavom bez obzira. Čim je isteturao iz dućana, uputio je kolegama telefonski poziv šapćući u mobitel: – Otkažite akciju, otkriveni smo. Ponavljam, otkriveni smo! I tak se šef Malog štacuna spasio “financijske”, “Bio&bio”, pa čak i “Desiničke” zahvaljujući ili možda unatoč urocima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *