Kriza je najmanje utjecala na proizvođače hrane

Prehrambena industrija povećala je dobit u kriznoj godini za 12,4 posto, zaposlila je dva posto više radnika, ali je u prosjeku ulagala četvrtinu manje. Problem je uvoz prehrambenih proizvoda kojima je rok korištenja na isteku, čime se Hrvatska pretvara u odlagalište europskog smeća

Recesija je snažno pogodila hrvatsko gospodarstvo, no ako je suditi po podacima o poslovanju prehrambene industrije - nije svima baš tako crno. Iako je prerađivačka industrija ostvarila bruto dobit nižu za dvadesetak posto, poduzetnici prehrambene industrije, prema podacima koje je objavila Fina, u devet mjeseci 2009. prilično su dobro poslovali. Naime, ostvarili su bruto dobit - višak prihoda nad rashodima - od 980 milijuna kuna, što je, prema 872 milijuna kuna iz prvih devet mjeseci prethodne godine, više za čak 108 milijuna kuna ili 12,4 posto.

Poslovanje tvrtki u tom sektoru u odnosu na druge djelatnosti bilo je relativno stabilno. To pokazuju i podaci o zaposlenosti koja je povećana za dva posto, dok su ukupni prihodi smanjeni tek za pola posto. Niži su i rashodi, i to za jedan posto, što je dovelo do znatnijeg povećanja bruto dobiti.

No kako sve ne bi bilo bajno, kriza se ipak dobrano odrazila na određenom dijelu poslovanja. Investicije u dugotrajnu imovinu u ovoj branši pale su za više od četvrtine, odnosno za 25,4 posto.

Prehrambena industrija ima značajan udio u hrvatskoj prerađivačkoj industriji, posebice u zapošljavanju, proizvodnji pa i izvozu. U ukupnom hrvatskom gospodarstvu sudjeluje s pet posto zaposlenih, jednak udio ima u prihodima i rashodima, a ostvaruje i 4,5 posto bruto dobiti. U ukupnom broju poduzetnika prehrambene tvrtke imaju udio od 1,5 posto.
Zaposleni u toj industriji prosječno su za svoj rad u prvih devet mjeseci prošle godine primali 4335 kuna neto. Taj broj je viši za 1,1 posto od prosjeka prethodne godine, no plaće u ovom sektoru su prosječno niže za 214 kuna, odnosno 4,7 posto od prosječnih plaća svih hrvatskih radnika.

Neelastičnost prodaje hrane
Prehrambena industrija spada u realni sektor gospodarstva i stoga je neovisna o ekonomskoj problematici virtualnog gospodarstva koja dominira gospodarstvom u zadnje vrijeme, kaže Stipan Bilić, direktor tvrtke Kondin i Udruženja hrvatske konditorske industrije. “Potrošnja prehrambenih proizvoda neelastična je i to daje dodatnu stabilnost proizvodnji. Uz to, ova je industrija zadnjih nekoliko godina investirala više od drugih industrija, i to su osnovni razlozi njenih dobrih rezultata i ekonomskih pokazatelja”, ističe Bilić.

U ostvarenju još boljih poslovnih rezultata prehrambenu industriju sprječava i činjenica da dio poljoprivrednih problema država rješava na teret prehrambene industrije što značajno poskupljuje sirovine, smatra Bilić. “Sada je domaći šećer dvostruko skuplji od šećera na svjetskom tržištu, a velik dio uvoza konditorskih proizvoda u koji se ugrađuje jeftini šećer država oslobađa plaćanja carina. Slično je i kod drugih sirovina poput mlijeka i mliječnih proizvoda, biljne masnoće, mesa i stoke. Drugi problem je uvoz prehrambenih proizvoda kojima je rok korištenja na isteku čime se naša država pretvara u odlagalište europskog smeća, jer nam prodaju one prehrambene proizvode koje bi morali uništiti i time imati troškove zbrinjavanja. Takvi proizvodi su iznimno jeftini i niskom cijenom upropaštavaju domaću proizvodnju”, ističe Bilić.

Konditorska industrija je kao najbolji dio domaće prehrambene industrije zabilježila rast proizvodnje i prihoda. Volumen prodaje na domaćem tržištu konditorskih proizvoda u 2009. bio je manji za 2,6 posto, i to ponajprije na račun uvoznih proizvoda koji su porasli za dva do tri posto. No, količinski izvoz hrvatskih konditora porastao je za 6,1 posto. Ulaskom u EU industriju očekuju iskušenja jer se naše tržište dodatno otvara europskim proizvođačima, pa će uvozni pritisci biti veći.

EU i nelikvidnost
“Prehrambena industrija u posljednjem je desetljeću bila izložena dvama šokovima, a da na to nije bila pripremljena. Prvo je bilo bilateralno otvaranje prema zemljama Cefte, kada je naglo zbog carinskih povlastica porastao uvoz. Drugi šok je bio ulazak država Cefte u EU, pa su uvozne bescarinske kvote prenesene na EU, i tada je veći broj europskih proizvođača, koristeći beneficije tih kvota, povećao izvoz na naše tržište. Naša država ni jednom mjerom nije tada pomogla prehrambenoj industriji i očekujemo da ćemo prije ulaska u EU zajedno s državom obaviti pripreme kako otvaranje našeg tržišta ne bi značilo i zatvaranje ove industrije”, smatra Bilić.

Što se tiče nelikvidnosti koja muči cijelo hrvatsko gospodarstvo, Bilić kaže kako je ona naslijeđena iz vremena socijalizma jer tada gospodarstvo nije raspolagalo vlastitim obrtnim kapitalom i vlast nad gospodarstvom imala je gospodarska i politička elita koja je utjecala na odobravanje bankarskih kredita. “Najveći manjak obrtnog kapitala tada je bio u trgovini, a kroz privatizaciju kapital nije došao ni u proizvodnju, a još manje u trgovinu. Trgovina je postavljena kao jedini most preko kojega proizvođači dolaze do kupaca pa je iskoristila priliku da vlastiti razvoj obavlja na teret domaće industrije. Od prehrambene industrije traže se neprimjereno visoki rabati - umjesto jedan do dva posto traži se 25-30 posto, te odgađa plaćanje i do 180 dana”, kaže Bilić. Vlada i HNB moraju naći način da se osiguraju krediti trgovini te propisati da trgovina na malo mora tim kreditima platiti dugovanja uz rok plaćanja do 30 dana. Dok se ne riješi problem nelikvidnosti trgovine, nelikvidnost će se premještati iz jednog oblika poslovanja u drugi”, zaključuje Bilić.

Bruto dobit ne znači i pozitivan rezultat
Iako prehrambena industrija ostvaruje bruto dobit u prvih devet mjeseci, to ne znači da će godinu završiti u plusu, kažu u Hrvatskoj gospodarskoj komori. Bruto dobit se razlikuje od dobiti koja se računa samo na kraju godine pa se još uvijek ne može govoriti o pozitivnim rezultatima te industrije. Isto tako, ove podatke treba uzeti s rezervom jer je riječ o rezultatima za cijelu granu prehrambene industrije, što znači ili da je većina poduzetnika polučila takve rezultate ili da su veliki povukli cijelu granu.

Hoće li proizvodnja prehrambenih proizvoda bilježiti dobre financijske rezultate u idućem razdoblju, teško je odgovoriti, kažu u HGK-u, s obzirom na to da je prema podacima DZS-a u prva tri kvartala 2009. proizvodnja u ovoj grani industrije bila manja za 6,9 posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, dok je za cijelu 2009. proizvodnja bila manja za pet posto. Međutim, početkom ove godine (prva dva mjeseca) bilježi se rast fizičkog obujma prehrambene proizvodnje od 1,4 posto. No, to je ipak prekratko razdoblje za točnu ocjenu daljnjeg kretanja te grane industrije, iako ocjenjuju kako će daljnje tendencije biti pozitivne s obzirom na to da je vrh krize na globalnom i domaćem tržištu iza nas.

Kako kaže predsjednica Sektora poljoprivrede, prehrambene industrije i šumarstva HGK-a Božica Marković, u proteklom je razdoblju u prehrambenoj industriji došlo do privatizacije i konsolidacije velikih tvrtki čime su stvoreni preduvjeti za pozitivno poslovanje i rast prihoda. “Samo u PPK-a Valpovo novi vlasnici Žito i M-San uložili su više od 100 milijuna kuna. Vupik je prodan koncernu Agrokor koji se obvezao u pet godina uložiti 430 milijuna kuna i zadržati 847 zaposlenih. Ostvarene su ili su u planu investicije od nekoliko milijuna eura za modernizaciju mehanizacije i proširenje stočarskih kapaciteta”, ističe Božica Marković. Oko 600 novih radnih mjesta otvoreno je u Belju, Žitu i PIK-u Vinkovci, a privatizirana je i Sladorana Županja u koju će novi vlasnik Viro uložiti 10 milijuna eura.

“Prema podacima HGK-a, uvoz prehrambenih proizvoda ostvario je znatno veći pad od pada izvoza prehrambenih proizvoda, dok potrošnja nije bitno padala, što upućuje na veću potrošnju domaćih roba iz ovog sektora”, zaključuje Božica Marković. (PV)

Konditori na rast uvoza od 64 posto odgovaraju izvozom

Na tržištu od 20 milijuna ljudi nitko se od konditora ne može nazvati industrijom, nego se kvantitetom, kvalitetom i cijenom mora probiti na još šire inozemno tržište.

- Bolja vremena ili dođu ili ne dođu, a mi ne možemo čekati. Po svemu sudeći, ova će godina biti prijelomna za konditorsku industriju, jer se čak pet konditorskih divova na domaćem, premalom tržištu nema gdje širiti. Opstat će stoga samo oni koji volumenom proizvodnje, kvalitetom i cijenom mogu konkurirati na inozemnom tržištu, a pritom sigurno ne mislim na tržište regije na kojemu se nitko, posluje li samo na tržištu od 20 milijuna ljudi, ne može zvati industrijom, kaže Krešimir Pajić, predsjednik uprave bjelovarskog Koestlina, koji posljednjih godina itekako radi na svom tehnološkom razvoju i izvoznoj strategiji.

I dok se domaće ionako prenapučeno konditorsko tržište sve teže nosi s konkurencijom izvana, pa uvoz konditorskih proizvoda u lanjskoj godini raste na 64,05 posto ukupne prodaje na hrvatskom tržištu, Koestlin, koji je zbog povećanog opsega posla i u lanjskoj krizi zaposlio 75 djelatnika te izvoz povećao 35 posto, i u 2010. je, već sad je sigurno, uhvatio dobar vjetar u leđa. Samo u siječnju tvrtka je zabilježila porast izvoza od 50 posto. Nižu se novi unosni poslovi s Poljacima, Kinezima, a ovih dana potpisan je i ugovor s Britancima, koji prvi put imaju priliku kušati njihove kekse i vafle, a dugoročno su iznimno dobro tržište za konditore. U Hong Kongu su, čime se Pajić posebno ponosi, ušli u najveći tamošnji trgovački centar u kojemu su treći po udjelu keksa i vafla, tako da njegova tvrdnja kako su u inozemstvu poznatiji nego u Hrvatskoj, dok u regiji prodaju 10 puta više keksa i vafla i od Kraša, i ne zvuči toliko neskromno.

Baš zato što su pad domaće maloprodaje kompenzirali inozemnim poslovima, u Koestlinu, kaže on, ne osjećaju krizu poput nekih drugih branši. No kako izvoze stopostotni hrvatski proizvod od stopostotne hrvatske sirovine, koja je skuplja nego u EU, a tečajna politika umjesto domaćim finalistima najviše ide na ruku uvoznicima, koji konditorske proizvode iz zapadne Europe i BiH uvoze bez carine, posve je opravdano što konditori očekuju da im država to na neki način nadoknadi.

Da su gospodarski uvjeti normalni, danas bi se govorilo o jakoj i stabilnoj industriji - a ne samo o pojedinim uspješnim tvrtkama - koja nije u grču da se zbog nametnutih uvjeta na domaćem tržištu bori za opstanak.

- U 2009. prodaja konditorskih proizvoda na hrvatskom tržištu pala je za 3,6 posto, dok je ukupna proizvodnja, samo zahvaljujući povećanju prodaje na inozemnom tržištu za 9,6 posto, veća 1,5 posto, kaže Stipan Bilić, direktor Kondina. To, tvrdi on, najbolje govori kako konditorska industrija ima bolje uvjete poslovanja u inozemstvu, dok bi u slučaju isključive ovisnosti o poslovnoj okolini i općim društvenim uvjetima u Hrvatskoj, u kojima država pomaže samo one koji stalno traže pomoć, odavno propala i prestala postojati.

Unatoč žestokoj stranoj konkurenciji, Kraševa Dorina još je najprodavanija čokolada u Hrvatskoj, podaci su AC Nielsena. Među pet najprodavanijih brendova među slatkišima samo je još domaći Mikado, dok robne marke trgovaca na visokom, petome mjestu najbolje govore kako se domaći konditori teško nose s globalnom konkurencijom. Lani je na hrvatskom tržištu prodano čak 84.847 tona slatkiša, prema 50.000 tona prije dvadesetak godina. No, više od 40.000 tona tada su na hrvatskom tržištu prodavali domaći konditori Kraš, Zvečevo, Sloboda, Kandit…, dok im je s već gotovo udvostručenim uvozom lanjski udjel u ukupnoj prodaji iznosio 30-ak tisuća tona, što znači da je udjel domaćih konditora na vlastitom tržištu smanjen s nekadašnjih 80 posto na manje od 36 posto, dok je uvoz izvozom, koji je lani iznosio 116,1 mil. dolara ili 30,5 tisuća tona, pokriven 59,9 posto. Prodaja proizvoda proizvedenih izvan RH porasla je, pak ,s 20 posto na 64 posto, pri čemu bi se, prema riječima prokuristice Kraša Marice Vidaković, i te kako moglo povesti računa o njihovoj kvaliteti.

– Unutar ukupnog uvoza postoji značajan broj proizvoda proizvedenih po niskim cijenama i koji ne odgovaraju zahtjevima kvalitete, a nerijetko su na tržištu prisutni i s neodgovarajućim deklaracijama. Rješenje tog problema nelojalne konkurencije je pojačani rad nadležnih inspekcija na način na koji se to radi u razvijenim zemljama – kaže Vidaković.

– Vrijednost brenda tvornice te brenda robne marke pojedinog proizvođača najveća je vrijednost hrvatskoga gospodarstva, predstavlja njegov nacionalni identitet i čini nas prepoznatljivima. No, u Hrvatskoj, osim konditorske industrije, jedva da imamo još desetak domaćih proizvodnih brendova, tako da je sve izglednije da će konditorska industrija u kojoj se ozbiljnijom proizvodnjom bavi samo sedam proizvođača - Kraš, Kandit, Zvečevo, Cedevita, Koestlin, Karolina i u jednom dijelu Podravka - podijeliti sudbinu ostale prehrambene industrije - kaže Stipan Bilić, direktor Kondina.

Proizvođači keksa, vafla, čokolade, bombona… u razvijenim zemljama u vrijednosti proizvodnje prehrambene industrije drže udjel od 11 do 14 posto, a u Hrvatskoj samo sedam do osam posto. To bi trebao biti znak da još ima prostora za razvoj i rast domaćih konditora, no zna li se da je sadašnja proizvodnja samo 50 posto proizvodnje od prije dvadeset godina, u najslađoj industriji stanje je i te kako gorko, najgorče od osamostaljenja Hrvatske, objašnjava Bilić.

– Uređenjem tržišta sirovina sustavno se upropaštava domaća konditorska industrija. Država je prije desetak godina ustrojila tržišnu zaštitu poljoprivrednih sirovina i poluproizvoda tako da su ti proizvodi za domaću industriju skuplji nego isti proizvodi na svjetskom tržištu. Naša konditorska industrija na domaćem tržištu mlijeko i mliječne masnoće plaća 20-30 posto skuplje nego što stoje na svjetskom tržištu, a slično je i s biljnim masnoćama i brašnom. Šećer, koji u vrijednosti sirovina čini 40-50 posto troška, domaće šećerane konditorskoj industriji naplaćuju 4,50 do 5 kn/kg, a sve do kraja 2009. cijena šećera na svjetskom tržištu bila je 2 do 2,50 kuna. Stoga nije teško izračunati da samo na skupljem šećeru konditori godišnje izgube više od 60 milijuna kuna, a još toliko i ostala prehrambena industrija, što najbolje govori kako država probleme s poljoprivrede, koja nije konkurentna, prebacuje na konditorsku industriju.

Koliko je uređenost domaćeg tržišta usmjerena protiv domaće industrije, govori i to što je 2008. u RH uvezeno 56.000 tona konditorskih proizvoda, od kojih je država 24.000 oslobodila plaćanja carina. U tim uvezenim konditorskim proizvodima, oslobođenim carine, ugrađeno je pak 10-12 tisuća tona šećera, kojima država, znači, osigurava nelojalnu konkurenciju domaćoj industriji na domaćem tržištu, koja k tome, na vlastitom tržištu nabavlja skupu sirovinu - otkupljuje, naime, čak 10 posto ukupne hrvatske proizvodnje mlijeka (oko 50 mil. litara godišnje), 33 tisuće tona šećera, 20 tisuća tona brašna, 3 tisuće tona biljnih masnoća… U razvijenim zemljama, u pravilu, domaća konditorska industrija podmiruje oko 70% potreba vlastitog tržišta, a 30 posto podmiruje se iz uvoza, dok je kod nas situacija obrnuta, na što, uza skupe sirovine, još pogubnije utječe monopol trgovaca, smatra Bilić.

– Trgovci od domaćih konditora traže rabat od 30 do 35 posto, dok u EU on iznosi svega jedan do tri posto. Zbog toga i hrvatski konditori cijenu moraju povećati 30 do 35 posto, što poskupljuje cijenu proizvoda, a ništa od nje nisu prihodovali. Trgovci pak na tu cijenu zaračunavaju dodatnih 20 do 25 posto vlastite marže, a ni to nije kraj davanjima budući da uz rok plaćanja od 4 do 6 mjeseci od isporuke robe konditor i kašnjenje plaćanja mora zaračunati cijenu, što mu još više umanjuje konkurentnost – tvrdi Bilić.

Naspram hrvatske priče, “uvozna” se plaća avansom. Inozemni konditor lišen je svake brige oko naplate, pa proizvodima može još spustiti cijenu, dok domaći trgovci na istim ekonomskim osnovama, kao kod uvoza, uvode trgovačke robne marke na koje ne zaračunavaju rabat, a njihovu proizvodnju financiraju novcem domaćih konditora. To nije ništa drugo nego svjesno i organizirano upropaštavanje konditora i ostale prehrambene industrije, kaže Bilić, uvjeren da je konditorska industrija iscrpila sve “unutarnje rezerve”. I on i Marica Vidaković slažu se da se uz nekoliko konkretnih mjera Vlade mogu urediti odnosi na domaćem prehrambenom tržištu, pogotovo po pitanju šećera koji trenutačno izaziva najveći poremećaj, kako unutar konditorske industrije, koja godišnje proizvede keksa, čokolade i ostalih slatkiša za 2 milijarde kuna, tako i cjelokupne prehrambene industrije.

– Osim što je najveći potrošač, konditorska industrija je preko svojih proizvoda i najveći izvoznik šećera, u čemu ga sputava visoka cijena domaćeg šećera koja je kulminirala u 2009. No, kvalitetnom suradnjom konditorske industrije s domaćim šećeranama ostvarili bi se sinergijski efekti zahvaljujući kojima bi se, u obostranom interesu, ostvarilo povećanje proizvodnje i plasmana šećera na domaćem tržištu i u izvozu – smatra M. Vidaković.

Kao da im nije dosta “slatkih” problema, u proizvodnji kakao proizvoda dodatne probleme stvara i cijena kakaovca, koja je na svjetskim burzama najviša u zadnjih 25 godina.  (Večernji list)

Domaći slatkiši sve se teže nose s globalnom konkurencijom

Iako je Kraševa Dorina i dalje najprodavanija čokolada u Hrvatskoj, globalni igrači uzimaju sve veći udio na tržištu

Potrošači su u svijetu lani kupili čokoladne proizvode u vrijednosti od 82,5 milijardi dolara pa ne čudi pravi rat brendova na tom tržištu. Lider na svjetskom tržištu su najpoznatiji i najprodavaniji bomboni na svijetu M&Ms za koje su potrošači lani iskeširali 2,8 milijardi dolara. Na drugom je mjestu Milka s prodajom od 2,3 milijarde dolara. Milka je zauzela drugo mjesto i na hrvatskom tržištu čokolada koje je premašilo godišnju vrijednost od 687 milijuna kuna.

Privatne robne marke
Iako strana konkurencija žestoko udara na domaće slatkiše, Kraševa Dorina još drži prvo mjesto. Podaci agencije AC Nielsen pritom pokazuju da su se na listi pet najprodavanijih brendova od domaćih održali samo Mikado i Dorina. Zanimljivo je da su privatne robne marke trgovaca zauzele visoko peto mjesto. Premda Dorina i dalje drži prvo mjesto, domaći slatkiši sve se teže nose s globalnom konkurencijom.
Snižavanje cijena

Prije dvadeset godina Hrvati su trošili 50.000 tona slatkiša godišnje, od čega su domaći Kraš, Zvečevo, Kandit, Sloboda i ostali prodavali čak 40.000 tona. U 2008. godini na hrvatskom tržištu prodano je 86.000 tona raznih slatkiša, a prostor domaće proizvodnje sužen je na samo 32.000 tone.

- Udjel domaćih smanjen je sa 80 na 36 posto, a ovaj veliki problem mogao bi se samo povećavati jer država carinskom politikom stimulira uvoz, dok trgovci s polica guraju naše brendove i mijenjaju ih za jeftine strane ili, što je još gore, za privatne robne marke - kaže Stipan Bilić, direktor Kondina, krovnog udruženja konditorske industrije.

- U ovoj godini potrošnja konditorskih proizvoda na hrvatskom tržištu manja je za 2,5 posto - kaže Bilić.

Konditori su lani, dodaje, neznatno povećali proizvodnju, a gubitak domaćeg tržišta nadoknađuju kroz veći izvoz. Izvoz je povećan 5,7 posto, ali su zbog krize izvozne cijene snižene za 12,4 posto, što će utjecati na profit. Industrija je u 2008. godini poslovala na granicama uspješnosti uz minimalnu dobit, a tijekom 2009. ti su se uvjeti pogoršali.
Vrijednost branda

Dok u razvijenim zemljama oko 70 posto domaće potrošnje podmiruju domaći konditori, kod nas je situacija obrnuta, a Bilić za to optužuje lošu carinsku politiku i trgovce. Konditorske proizvode prodaju brendovi i njihova je vrijednost izuzetno velika.

- Bomboni su u biti šećer, a cijena šećera na svjetskom tržištu je 500 dolara za tonu, dok je vrijednost tone uvoznih bombona 4000 dolara. Ta velika razlika predstavlja vrijednost koja ostaje industriji - tvrdi Bilić.

Carinskom zaštitom kod nas se štite poljoprivredne sirovine, dok su prehrambeni brendovi izloženi jakoj vanjskoj destrukciji.

Poticaj uvozu slatkiša
- Cijene domaćih sirovina za industriju skuplje su za više od 50 posto nego u zemljama iz kojih uvozimo. Od uvezenih 54.000 tona proizvoda, polovica je bila oslobođena carina. Država takvom carinskom politikom potiče nelojalnu konkurenciju - kaže Bilić.

Problem je i liberalistički odnos prema trgovini koja ima svojevrstan monopol. Trgovina diktira konditorima velike rabate i do 35 posto, čime se protiv volje konditora povećavaju cijene. Ista ta trgovina i uvozi konditorske proizvode, koji su zbog trgovačkog rabata jeftiniji od naših proizvoda.

Dominacija uvoza
Na našem tržištu uvoz je potpuno eliminirao domaću proizvodnju guma za žvakanje, kod bombona je prodaja uvoznih veća od domaćih za 49 posto, uvoznih se čokolada proda 80 posto više. Ulaskom u EU situacija će se još više pogoršati. (Jutarnji list)

Na slatkiše ode 37.000 tona šećera Konditorska industrija važna je za našu poljoprivredu jer, osim što zapošljava gotovo 5000 radnika, osigurava egzistenciju za još toliko obitelji. Ona troši oko 37.000 tona šećera, 20.000 tona brašna, 2000 tona mlijeka u prahu, 1000 tona maslaca (ukupno više od 50 milijuna litara mlijeka) i sl., pa ova industrija indirektno u poljoprivredi zapošljava još više radnika nego u vlastitoj proizvodnji. 1989. godina 50.000 tona ukupna prodaja slatkiša u Hrvatskoj 40.000 tona prodaja domaćih tvornica 10.000 tona prodaja uvoznih slatkiša 11 kilograma potrošnja po stanovniku 2009. godina 86.000 tona ukupna prodaja slatkiša u Hrvatskoj 32.000 tona prodaja domaćih tvornica 54.000 tona prodaja uvoznih slatkiša 19 kilograma potrošnja po stanovniku

Stipan Bilić: Konditori traže jeftiniji šećer

Pritisnuti recesijom domaći konditori odlučili su zajedničkim nastupom kroz svoju tvrtku Kondin izboriti povoljnije uvjete kod trgovačkih lanaca, ali i povoljnije cijene od dobavljača sirovina

Cijena šećera na svjetskom je tržištu na svojim povijesnim maksimumima, preskočivši 500 dolara za tonu. Istovremeno u Hrvatskoj se odvija nastavak koncentracije na tržištu šećera, nakon što je Viro, najveći domaći proizvođač šećera, preuzeo Sladoranu iz Županje.

Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja je, ocjenjujući koncentraciju Vira i Sladorane, utvrdila kako je hrvatsko tržište šećera otvoreno za pristup novih konkurenata što pokazuje i stalan rast uvoza šećera. Tako je u 2008. godini tržišni udjel uvezenog šećera u strukturi prodaje šećera iznosio 40 posto.

Ovih je dana iz Vira došla najava povećanja cijena šećera do jeseni, budući da oni za potrebe njihove prerade uvoze oko 100.000 tona sirovog šećera.

Domaći konditori i bez tog dodatnog domaćeg poskupljenja sirovine u svojim polugodišnjim izvještajima bilježe manji ili veći pad dobiti. Tako je naš najveći konditor Kraš zabilježio pad šestomjesečne dobiti od gotovo 10 posto, dok je dobit IPK Kandita pala za više od 90 posto.

Najveći hrvatskih konditori poput Kraša, Koestlina, Zvečeva, Cedevite i Podravke još su 1991. osnovali zajedničku tvrtku Kondin, sa zadaćom razvoja domaće konditorske industrije. Čini se da ih je recesija potaknula da iskoriste Kondin kako bi ojačali svoje pozicije u pregovorima sa trgovačkim lancima, ali i dobavljačima sirovina. Od 1. rujna na čelo tvrtke dolazi Stipan Bilić, dugogodišnji direktor HUP-ovog sektora poljoprivredne i prehrambene industrije.

Na pitanje www.banka.hr što očekuje od jačanja koncentracije na tržištu šećera Bilić odogovara: “Vjerujem da će koncentracija značiti više šećera po povoljnijoj cijeni. Naime, koncentracija sama po sebi nije ni dobra ni loša. Ona može značiti veću i povoljniju proizvodnju, ali i veću cijenu. Međutim, ne vjerujem u monopolističko ponašanje na tom tržištu, jer država uvijek može reagirati smanjenjem davanja na uvozni šećer.”

Bilić kaže da domaći konditori šećer za proizvode namijenjene izvozu kupuju vani, jer je njegova cijena u zemlji, kako kaže, “dvostruko i trostruko viša”. No za domaću prodaju nabavljaju ga u Hrvatskoj.

Dosad konditori nisu zajednički nastupali niti prema svojim kupcima, niti prema dobavljačima sirovine, no Stipan Bilić najavljuje kako će upravo to biti njegov posao kada preuzme Kondin, ne bi li zajednički postigli što bolje uvijete.

Donoseći odluku o dopuštenoj koncentraciji Vira i Sladorane Agencija je istovremeno ukinula rješenje, prvobitno odobreno na rok od tri godine, o zajedničkom pothvatu Vira i Pfeifer & Langena (P&L), jednog od vodećih njemačkih proizvođača šećera. Tim bi sporazumom Viro imao, između ostaloga, isključivo pravo uvoza šećera P&L na hrvatsko tržište. AZTN je procjenila da bi to, nakon preuzimanja županjske Sladorane, moglo dovesti do jačanja vladajućeg položaja Vira na tržištu s mogućim negativnim učincima na tržišno natjecanje.

Inače, cijena šćera na svjetskom je tržištu samo u ovoj godini porasla 60 posto, a na godišnjoj razini je podvostručena. Razlog ovakvom skoku cijena je slab urod šećerne trske kod najvećeg kupca Indije, koji je zbog malih količina padalina pao za 40-tak posto. I Vlada najvećeg svjetskog proizvođača šećera, Brazila, snizila je procjenu budućeg roda šećerne trske, ali zbog jakih i dugotrajnih kiša. (Banka)

Konditori kreću u zajedničke pregovore s trgovcima

Zajednički nastup konditora prema trgovcima primarna je zadaća Stipana Bilića

Stipan Bilić, dugogodišnji direktor Sektora poljoprivredne i prehrambene industrije pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca, odlučio je prihvatiti novi poslovni izazov. Bilić napušta HUP zbog ponude konditorske industrije. Naime, od 1. rujna prelazi u tvrtku Kondin iza koje s osnivačkim kapitalom stoje Kraš, Kandit, Koestlin, Zvečevo, Cedevita, Podravka i nekoliko lokalnih proizvođača s asortimanom kakao proizvoda i keksa.

Zajedno protiv recesije
Kondin je registriran kao društvo s ograničenom odgovornošću još 1991. godine i s primarnom zadaćom razvoja i unapređenja nacionalne konditorske industrije. Premda je kalendarski već punoljetan, u široj javnosti nisu ostale zabilježene veće aktivnosti iz kojih bi se vidjela uspješna suradnja ovdašnjih tvrtki konditorske branše na jačoj zajedničkoj ekspaniji ni na domaćem ni na inozemnim tržištima. Tome je vjerojatno dijelom zaslužno i zadovoljstvo pojedinih poduzeća vlastitim učinkom. Međutim, u razdoblju kada je recesija sve veća i sve je manje kupaca, konditori su, čini se, odlučili mijenjati dosadašnju strategiju. Bilić kaže kako će njegov prvi potez u novoj radnoj sredini biti usmjeren na zajednički istup svih tvrtki okupljenih u Kondin prema trgovačkim lancima. Uvjeren je da će s tim konceptom srušiti mnoge dosadašnje probleme. Nije isto, kaže, neovisno je li riječ o Konzumu, Billi, Kerumu ili bilo kojem od brojnih trgovačkih lanaca ako o prodaji asortimana s njima samostalno pregovara Koestlin, Zvečevo pa čak i Kraš, ili ako sve tvrtke kroz Kondin nastupe u partnerstvu. Tvrtke uključene u Kondin lani su ukupno proizvele oko 60.000 tona slastica, dok su u tom istom razdoblju trgovački lanci ovdašnjim potrošačima uspjeli prodati čak 55,8 tisuća tona slatkiša iz uvoza. Iz tog podatka proizlazi da je čak 68 posto prodanih bombona uvoznog porijekla, dok je u segmentu čokolada udjel uvoznih artikala u ukupno prodanim količinama dosegnuo 63 posto.

Žvakaće gume
Konkretno, prošle godine hrvatski potrošači ukupno su konzumirali 86,8 tisuća tona čokoladnih proizvoda, bombona i keksa. Od te količine tek 37 posto proizveli su ovdašnji konditori, dok je ostatak uvezen. Uvoz slatkiša rastao je posljednjih pet godina. Tako se 2004. u prodajnom asortimanu nalazilo 47 posto slatkiša iz pogona domaćih konditora, a 53 posto iz uvoza. Godišnje se za uvozne slatkiše u prosjeku potroši oko 200 milijuna dolara, dok se na izvozu ostvari promet od oko 100 milijuna dolara. Samo uvoz žvakaćih guma kroz jednu kalendarsku godinu odnese inozemnim proizvođačima oko 14 milijuna dolara. Prošlogodišnji izvoz mjerljiv je kroz 28,8 tisuća tona i 117 milijuna dolara. Najveći dio prodan je u BiH za 44 milijuna dolara te u Sloveniju za 18 milijuna dolara. (PD)

Ukratko

Izvoz
Godišnja proizvodnja svih hrvatskih konditora iznosi oko 60.000 tona kakao proizvoda i keksa. Od te količine tek se trećina plasira kupcima na inozemnim tržištima, uglavnom u zemlje okruženja

Uvoz
Trgovački lanci ovdašnjim su kupcima prošle godine prodali više od 55.000 tona, gotovo koliko iznosi i cjelogodišnja domaća proizvodnja. Oko 78 posto uvoza EU je porijekla.