Kratka priča iz trgovine: I hajde onda, budi ti pošten

Mali štacun je obiteljski dućan koji je odavno prerastao okvire kvartovskog dućana i postao svojevrsno kultno mjesto druženja. U nastavku donosimo priču o još jednom zanimljivom danu u životu trgovaca…

Napisala: Zagorska šopingholičarka

– Isuse! Kaj ste me prepali?, odskoči prestrašeno Mirica spazivši šefa gdje čuči ispod susjedne blagajne. Pa kaj Vi tu radite na podu k’o raskrečena žaba?
– Pssst, tiho, zapovijedi joj on, pa će šapćući, jesu li još tu one dvije rospače?
– Na koje točno mislite?, oprezno će Mirica i sama stišavajući glas.
– Milku i Švabicu.

Mirica se nagledava s blagajne tražeći ih pogledom.
– Jesu, čekaju pred vašim uredom.
– Recite im da me nema. I da me danas uopće neće biti. Dost’ mi je njihovih glupih reklamacija i tužakanja. Mirica dozove pomoćnika i prenese šefovu poruku.
– Nema veze kaj ga nema, ja se ne predajem, tvrdoglavo odbrusi baka Milka trgovačkom pomoćniku. Čekat ću ga, ja imam, fala Bogu, cijeli dan vremena.
– A ja cijelo poslijepodne, doda Švabica. Za taj iznos, čekat ću danima. Da smo sad u Njemačkoj, dali bi nam zamjenski proizvod ili vratili novce, a ne se skrivali po dućanu, završi povišenim tonom. Šef proviri poput miša iz svog skrovišta te Mirici dadne mig.
– Mirice, vratite im novce, nek’ ih voda nosi. Još će mi mušterije otjerati. Rečeno učinjeno.
– Ali tek toliko da znate, više nas nećete tak’ skoro vidjeti u Štacunu, priprijeti baka Milka.
Šefu se skoro otme uzdah olakšanja pa prošapće: – Fala ti Bože!

Dvije vjerne susjede otperjaju iz dućana.
– Mirice, koliko je ono bilo povrata?, šef će uspravivši se iza blagajne.
– U mojoj smjeni 23, prizna Mirica.
– Ubit ću ga, udaviti… mamlaz jedan. To ti je kad želiš nekome napraviti uslugu.
– Vi ste samom sebi radili uslugu, oštro će trgovac Goc povlačeći miksere s akcije na dostavna kolica.
– Ti samo šuti, ni zuc da nisam čuo i miči mi to s polica. Da tebe nije bilo…, ti jedan…ti si jedno obično…, pokuša se domisliti najboljeg izraza. Jesi li me upravo ti nagovorio da od tvog “prijatela” otkupim miksere za kućanstvo po niskoj cijeni? Prava sitnica: sve po niš’.
– Jesam, jer ste vi tražili najpovoljnijeg dobavljača, a ne najkvalitetnijeg. I kaj se bunite, tko god nešto vrati, usput i kupi neki artikl.
– Dat ću ja tebi! A i ja svakome vjerujem.
– To Vam je odlična reklama. Mnogi ljudi nisu ni znali za Vaš dućan do danas.
– Jaka mi reklama. Kakvu im to poruku šaljemo? Ne vraćajte se više nikada, osim ako želite povrat novca.
– Ponudili smo im brijaće aparate sa zaliha i škare za obrezivanje voćaka, sad je sezona.
– Sezona čega, skidanja dlaka i šišanja voćaka? Pa kakve to veze ima jedno s drugim.
– To vam je košarica ili vezana kupnja. Kupi jedan artikl, a drugi dobiješ na popustu. Škare za muževe, brijači za žene ili obrnuto.
– Joj, Goc, šutite dok Vas nisam poslao u skladište da preslagujete kašete s lijeve na desnu stranu. Niste li za sat vremena gotovi, šaljem Vas susjedu kobasičaru na istovar goveđih polovica u hladnjaču! To reče i otpiri hladiti živce razdražljivo mrmljajući sam sa sobom.
– Ako me još netko bude tražio, dovikne im iza leđa, ne-ma-me! Odsada sam za vas nevidljiv, nedodirljiv i nedostupan, to reče i treskom zalupi vratima kancelarije.
– Ekipo, Goc će, pauzaa! Nevidljivi je u uredu!

Vesela družina s blagajne spremno dočeka poziv i na “3,2,1 kreni” u trenu se nađe u svom malom “skloništu” u ćošku iza polica s plastikom i loncima. Mirica, pomoćnik, Goc i Božica koja je upravo došla u međusmjenu, posjedaju na izokrenute lonce, te navale na marendu žustro pričajući o svemu i svačemu. Goc izvježbano izvuče pljosku s rakijom iz emajliranog lonca u kakvom se kuhalo još za “stare Jugoslavije”, te dobrano potegne ne bi li pročistio ždrijelo. Mirica iz rajnglice na tufnice izvuče komad jegera a Božica joj spremno dohvati sira iz rinfuze. Tu i tamo odjuri do blagajne poslužiti rijetke kupce s polupraznim košaricama te se vrati u brlog. U to vrijeme znalo se dogoditi zatišje, pa su djelatnici to koristili za svoje potrebe i mala druženja ne bi li odmorili umorne noge.
– Što je ovo neradnici jedni? Piknik party! Narodno veselje! Još vam samo fale ležaljke za izvalit’ se. A svako malo tražite povišice, bolovanja, slobodne dane, grmeći i oblačeći će šef prišuljavši im se s leđa. Veselje utihne, ali gozba se nastavi, uz potpuno ignoriranje šefa.
– Što je, nevidljiv sam? Ne čujete me?
Oni i dalje ništa, ne primjećuju ga.
– Dobro, jeste li vi gluhi, glupi ili što?, razljuti se šef.
– Pa rekli ste nam, ohrabri se Goc, da ste za nas trostruka negacija, i mi se pridržavamo Vašeg kodeksa. A sad koristimo zasluženu čik pauzu dok nema kupaca.
– A jesam li vam možda rekao da prestanete raditi? Ako sam za vas nevidljiv, vi za mene niste i da ste se smjesta primili posla jer će vaši otkazi biti sasvim vidljivi, opipljivi i konačni od idućeg mjeseca!
– Šefe, zatišje je…, započne Mirica.
– Dat ću ja vama zatišje… uzmite krpe i metle i primite se prašine! Bogati, zatišje, a vidi izloga, forenzičari bi tu mogli godinu dana uzimati otiske prstiju i njuški… a da ne govorim o ostalim izlučevinama. A njima zatišje! Da ne povjeruješ.

Božica i Mirica se vrate za blagajnu, a Goc se nevoljko prihvati skladišta i popunjavanja polica.
– Upomoć, upomoć, ukrao mi torbicu!, začuje se zapomaganje na dnu trgovine. Šef se s uspavanim djelatnicima ustrči među policama te zatekne ženu srednjih godina gdje bespomoćno stoji i viče između polica s prehrambenim artiklima.
– Upomoć, pomozite mi! Ukrao mi torbicu! Uhvatite ga, molim Vas. Ja sam sama i bespomoćna, unutra mi je sve što imam. Požurite, molim vas!
– Gdje je? Kamo je pobjegao?, usplahireno će šef. – Goc, požurite, uzmite kakav štap pa ga opletite po leđima, gurne ga šef naprijed.
– Goc, zašto baš ja uvijek prvi, pobuni se ovaj, dajte vi… Sve prek moje grbače…
– No, hajte, hajte, podvikne šef, gdje Vam je muškost?, te potrči za lopovom prigrlivši podužu palicu što mu se našla na putu.
– Ostala u skladištu, promrmlja Goc te s noge na nogu krene za šefom šuljajući se među policama.
– Tko se nije skrio…, šef će provirujući iza police mašući palicom pred sobom.
– Pobjegao je iza onih polica, reče žena pokazujući prema uredu. Osoblje se oboruža raznim pomagalima, te krene u napad, kad li žena opet poviče.
– Eno ga, trči prema izlazu. Ode moja torbica, moj novčanik, moji dokumenti! Za to vrijeme lopov je s navučenom kapom preko nosa otvorio blagajnu i oteo sav Miričin dnevni utržak te se dao u trk. Pokradena žena potrči za lopovom.
– Drž’te ga!, vikala je.
– Drž’te ga!, vikao je šef potrčavši zajedno s ostalima za lopovom. Lopov pobježe u nepoznatom smjeru. Čim je izašao iz trgovine, stopio se s prolaznicima oslobodivši se fantomke na vrijeme.
– Gospođo, uspuhano dovikne šef za pokradenom ženom, čekajte, pozvat ćemo policiju. Stanite, vratite se pa ćete im opisati napadača! Ali žena samo nastavi trčati koliko su je noge nosile te uskoro nestane među zgradama, a osoblje se vrati u trgovinu da sačuva ostatak trgovine. Šef je još neko vrijeme trčao za njom, a onda se uspuhano i pokunjeno vrati praznih ruku, obješene face.
– Prijevara, pokradeni smo! Zovite policiju!
– Kasno je, šefe. Možemo im puhat’!, Goc će. To je prevarantski duet. Ona mu je partnerica i odvlači pažnju dok on prazni blagajnu.
– Trebao sam znati čim nas je izvozala po trgovini. Te trči lijevo, te trči desno, pa sve u krug i natrag, što dalje od kase! Naravno da će svaki lopov prvo potrčati prema izlazu.
– Možda je bio naoružan, doda Mirica. Imali smo sreću što nas nije ozlijedio …. Svaki dan čitam u novinama o provalama. Noge su mi se odsjekle. Poštu su već dvaput okrali u zadnjih tri mjeseca. Susjeda Tereza je još zbog šoka na bolovanju, ima već mjesec dana! Noćima sirotica bunca…
– Dobro je, Mirice, sve je u redu, smirujući će šef. Dajete joj vode sa šećerom. Vidite da ovaj nije bio naoružan tako da se ne morate više šokirati, zar ne Mirice? Ne mislite valjda i vi otići mjesec dana na bolovanje?, upita je zabrinuto.
– Kakvi šefe, ja sam dovoljno u šoku od minusa na računu. Da odem na bolovanje, ovršili bi mi kuću.
– Tako je, to volim čuti, zadovoljno će šef. Vi ste djelatnica godine. Predložit ću Vas za godišnju nagradu. A je l’te koliko je bilo u kasi?
– Oko tisuću-dvije, šefe. Ostalo smo već položili u sef.
– Odlično, znači četiri-pet tisuća, reče trljajući dlanove. Dobro, preživjet ćemo mi to.
– A ne, krivo ste čuli šefe, rekla sam tisuću-dvije.
– Znam ja što si ti rekla. Sluh me još dobro služi.
– A sad, Gorane, razbijte ono oštećeno staklo na ulazu. Pripazite da Vas netko ne vidi od prolaznika ili mušterija.
– Zašto šefe? Što mu fali?
– Prijavit ćemo štetu osiguravajućem zavodu, pa nek’ nam isplate i staklo. Ionako im plaćam bez veze to osiguranje, a kad dođe do štete, pojeo vuk magare. Šipak. Uvijek smisle neka pravila jedva vidljiva s dna ugovora po kojima se ovo i ono ne isplaćuje. Bar da nešto izvučem. Dodajte tu i staklenu vitrinu, onu što ste odvalili dostavnim kolicima.
– Kako ćemo to dokazati? Posumnjat će da smo to sami, zabrine se Goc.
– Na nama je da se žalimo, a na njima da dokazuju. Nek’ svatko radi svoj posao, je li taako? Napisat ćemo izjavu, također, najsitnijim slovima i svi redom potpisati, pa neka ispitaju. Njihova protiv naše. A što ste se Gorane ustrtarili k’o Mujo pred komisijom? Nije to, bogati, inkvizicija. Bar Vi imate bujnu maštu.

X X X

Mjesec dana kasnije. U osiguravajućoj kući djelatnici Malog štacuna daju ponaosob iskaze o navedenoj pljački trgovine.
– Gospođa je počela zvati upomoć, uživljeno je objašnjavao Goc. Zapomagala je da joj je oteo torbicu. Mi smo se rastrčali po dućanu ne bi li ga uhvatili, ali on je počeo bacati prepreke pred nas. U jednom trenutku smo se pograbili, ali on se obranio bacivši konzervu na mene koja me promašila i završila u vitrini. Tu se rasprsnulo staklo, a zatim mi je izmigoljio, provalio u blagajnu i kad sam ga pokušao uhvatiti na izlazu, braneći se metalnom štangom razbio je ulazna vrata bježeći pred nama.
– I onda sam se ja ispriječila pred lopovom, započela je Božica, a kad me pokušao pogoditi konzervom, ja sam se izmaknula i ona je završila u vitrini. Na izlasku je zalupio vratima i razbio staklo, svjedočila je samouvjereno.
– Šef mi je rekao, Mirica nesigurno krene s iskazom, da je lopov konzervom razbio vitrinu, a onda je maznuo štangom po vratima bježeći pred nama, tako da se staklo razletjelo u sto komada. Završi Mirica nesigurno gledajući u rub stola.
– Znači, vi niste ništa vidjeli, to Vam je sve šef ispričao. – Jesam, zapravo nisam. Vidjela sam potrgano staklo, ali je lopov već pobjegao dok sam ja stigla.
– Dakle, vi ste trčali oko polica za okradenom gospođom dok se lopov nabacivao stvarima i razbijao trgovinu, uz sve vas prisutne usput provalivši još i u blagajnu u kojoj je bilo, koliko ste ono rekli novaca?
– Između dvije i pet tisuće, prestrašeno će Mirica.
– Gospođo, to je velika razlika. Je li bilo bliže dvije ili pet tisuća. Budite precizniji.
– Šef je rekao pet, opet će Mirica.
– Radili li šef za blagajnom ili Vi?, ljutito će zastupnik za osiguranja. Mirica se rasplače.
– Oprostite, još sam u šoku, reče kroz plač, pa mogli smo svi poginuti, zajeca ispričavši se na neuračunljivost prisjetivši se Tereze s pošte. Nije voljela lagati i muljanje joj nije išlo.
– No, no, dobro je, smirite se. Neću Vas ja linčovati. Samo iskaz vaših kolega je bio nešto drugačiji. Tvrde da su se oni suprotstavili lopovu, ali i u načinu suprotstavljanja se baš ne slažu u potpunosti. Saslušat ćemo još vašeg šefa da vidimo čega se on sjeća. Mislim da biste trebali bolje usuglasiti priče, odvrati joj službenik.
– Mulci, niste sposobni ni priču ispričati kako treba!, okomi se šef na njih nakon svjedočenja. Da nisam podmazao, ostali bismo kratkih rukava. A Vi, Mirice, odite pod hitno na bolovanje, na koljenima Vas molim, da nam ne upropastite plan. Tak’ nekaj nesposobno i naivno još nisam upoznao. Dat ću vam i povišicu, samo mi se tjedan dana ne vraćajte na posao. Ipak smo nešto izvukli od osiguranja, ali, molim, nikom ni riječi. Je l’ jasno? Mirica kimne nesigurno i izađe iz ureda pa će sama sebi u bradu skidajući pregaču: – I hajde onda, budi ti pošten. Od školskih klupa te uče da budeš vrijedan, pošten, marljiv, a onda te natjeraju da budeš veći lopov od lopova.