Kratka priča iz trgovine: Mali dubrovački štacun

Mali štacun obiteljski je dućan koji je odavno prerastao okvire kvartovskog dućana i postao svojevrsno kultno mjesto druženja. U nastavku donosimo priču o još jednom zanimljivom danu u životu trgovaca…

Napisala: Zagorska šopingholičarka

– No, no, Šime, živnite malo, bogamu! Dajte to malo lijevo, taako, tako, još malo … malčice. Hm, da vidim, dobro, ok, dajte još malo. Dobro, tako, dosta, dosta, stop! E sad je previše! ‘Ajd’ sad malo udesno. Jes, tako je, ‘ajd’ sad mrvicu natrag – navigavao je šef Malog štacuna svoje trgovce s novim hladnjakom za pića i domaću izvorsku vodu “Kap”.
– E, sad je dosta, šefe. Ne moremo više brate. Od kantuna do kantuna, uhvatila me deboleca (slabost). Te malo lijevo, te malo desno, te malo natrag, k’o naši političari samo šta oni nemoraju nositi frižidere na svojim plećima. A mi se tu tramankavamo već po ure i što smo činili? Jesmo li završili seljakanje inventara? Njeta fato (nije učinjeno).
– ‘Ajd’ više, šefe, odlučite gdje ćemo to staviti i deboto (skoro tako). Ma zabole me ruka što sam je neki dan na gliseru udesio, a ni Šimi nije puno lakše.
– Tako je šjor šefe, eto noga mi trne. Sve mi se čini da ću na bolovanje do daljnjega…, priprijeti se Šime.
– Ma kakvo bolovanje, nemojte me sad zafrkavati. Di ću ja naći trgovce usred sezone?! Ostavite se sad frižidera, uzmite si malu stanku, samo polaako, a marenda samo šta nije. Samo vi laganini, koliko vam noga dopušta, usplahiri se šef i preznoji zbog nedostatka radne snage.
– Vidi ga, progunđa Božica s blagajne, “samo vi polako, pa na marendu”, a nas k’o šljivi, udri batinom.
– Domaći mu uzeli mjeru, znaju oni kako se s takvima radi, Mirica će s druge blagajne, treba doživjeti penziju na takvom poslu. “Dolče far njente” (slatko je ništa ne raditi).
– Vode, vode, prostenje iznemoglo Božica.
– Joj, Božice, nemojte mi i Vi sada kolabirati! Nu pojačajte tu klimu!
– Vode, brzo!, podvikne i Mirica naplaćujući zadnju bocu obične vode stranom turistu.
– Što je Mirice? Što se derete? Zar gori?
– Ma gori, gori, dašta da gori, pod petama! Ovo mi je zadnja boca obične pitke vode. Šta će Vam frižider kad nemate nijedne boce u zalihi?
– Kako nema?! Maroje, sinčević u gradonačelnika, obećao mi nekoliko galona. Još me nagovarao da od njega kupim, a vidi sad. Ostavio me na cjedilu. Zapamtit će on mene.
– Opet Vas je sin staroga kapetana Stipice nasamario, dometne Mirica.
– Oli mu je izvor presahnuo, dometnu domaći kolege. Desi se to tako pa čitavi grad ostane bez vode usred ljeta. Udari žega, navale furešti, u zaleđu burin raspuše požar i eto ti zla.
– Pa nije valjda da se čitavi Dubrovnik snabdijeva u Maroja? Kakva je to voda? Da nije posvećena? Je l’ svijetli u mraku? Ići ćemo na Onofrijevu česmu ako treba.
– Ma kakva česma, ča palamudite šjor šefe. Sve presahne. Pa se Maroje mora prebaciti preko Srđa sve do preko ne bi li doša do vode.
– ‘Ajte nemojte, a di je to “preko”? Je l’ to neki zlatni izvor babe Jage?
– A to samo on zna a za babu nisam siguran.
– Ma šta vi to pričate, šta ću po vodu u inozemstvo? Ma ću radije naše ličke velebitske.
– Kakvi šefe, jedino avionom. Dok ta voda stigne, onamo gore puše bura, kroz Neum kao kroz slijepo crijevo, most na Pelješcu tek idejni projekt, nu odoše furešti adio mare.
– Ma naćemo neko rješenje, pa makar vukli cisternu na noge. Nego ta nestašica, koliko to traje?
– Eee traje…, traje koliko treba. Tu Vam voda zlata vrijedi.
– Mogu misliti kad je Maroje sinčević u gradonačelnika glavni meštar za vodu.
– Bolje reći “mešetar”, doda Mirica. Skupo će Vas ta voda stajati.
– No, no, što se Vi razumijete u te stvari, lupajte u tu blagajnu i mimo, dakako, i ne trabunjajte, a meni prepustite posle oko nabave.
– E prepustile, popustile i eto propustile. A sad ti šjora Mirandolina i šjora Teodora ključ u bravu pa pravo na Stradun protegunt’ otečene noge.
– Kako, šta vi to meni kao prijetite? Ucjenjujete me? Zar i vi? Što ste svi poludjeli na tom paklenom jugu? Sunce vam udarilo di ne treba. Đavo nek’ vas nosi!
– Nismo mi krive što se tu ništa do vode i kruva ne kupuje! Vode, vode i peciva.
– Kruva i igara, dodaje Mirica (iliti Mirandolina po dubrovački). Dubrovačke igre iliti dalmatinske spelancije.
– E tako Vam je to, šjor šefe. Vidite dolje se sidre veliki kruzeri puni bogatih turista. Onda Vam oni čamcima izvrše desant na zidine, opustoše suvenirnice i na kraju trgovine u potrazi za vodom i pecivima. Što će drugo kad sve šolde ostavljaju onamo na kruzeru. Tamo ih čekaju delicije a ovamo pizze po cijeni zubatca!
– Tako je šefe, potvrdi Mario. Oni sve imaju u svom plovećem gradu. U nas do vode i peciva gotovo ništa ne kupuju. Usijane zidine ih ubiju, a onda navale na Marojinu izvorsku vodu i gradske wc-e, da prostite. Jedina uspomena na te kruzerske furešte završi u gradskoj kanalizaciji podno našega jadranskoga bisera. Gradskim wc-ima stostruko poraste promet u sezoni. Čak uvoze sezonske radnike a domaći zarade tek na skupljanju plastike. Nakupi se tu boca i za mjesečnu plaću!
– Mora i domaći obični čovjek od nečega preživljavati.
– U što sam se ja uvalio u ovom apsurdistanu! Ako je tako, stavljaj sve na rasprodaju osim vode.
– Ali šefe…, zavape blagajnice.
– Ništa šefe, odsada svakom kruzomanu “dubrovačka košarica”. Tko god kupi sladoled ili domaću vodu, deset dekagrama zagorskog špeka ili lovačke da se riješimo zaliha do jeseni. I naravno selfi s blagajnicama za duge zimske dane!
– A što ćemo s vodom?
– Voda je naše zlato, zato čim stigne, diži cijenu. Diži, domaćima po 30 kn, strancima po 10 eura!, pa makar ju točili iz pipe, Stipičinog sina, dabome!, dometne šef prisjećajući se kvrge na glavi što mu ju je zadala njegova ljubomorna desnica.
– Mirandolina i Teodora će svaka nabaciti po jedan reklamni pano na leđa i prošetati “dubrovačke košarice” po Stradunu i natrag.
– Naravno šefe, ja ću usput žonglirati pecivima, a Mirica će prenositi turiste na leđima od Straduna do Štacuna, fraj, podrugljivo će Božica.
– A onda ćemo “preko” Srđa, posprdno će Mirica, gdje će se Vaš špek i lovačka prodavati po normalnoj cijeni.
– To ćemo u posezoni, ozbiljno će šef. Vidim da do Srđa prometuje žičara, pa što da stoji prazna van sezone. Nego, ako je takva navala na vodu, uposlit ću mlađariju da prodaje po gradu. Čim turist zine a ti ga zaskoči vodom. Tako je. Iz ovih stopa zovem zaovića, svaka, jetrve, svast i šurjaka gospara Maroja i gradonačelnika da se pobrinu za familiju. Udvostručujem dnevnice!
– Ali što će Vam ta smetala pored nas?, zablenu se Šime.
– Vidite Šime, Vas boli noga, Marija pak ruka, za vratom mi dahće vaš sindikat, a tko će prodavati vodu kruzerskim fureštima? Vi ste mi rizik samo tako.
– No, no, šefe, malo smo se prenaglili. Ako su dvostruke dnevnice, neka noga malo trpi, mudro slovi Šime.
– Slaže li se Vaša ruka, Mario, sa Šiminim mudroslovljem?
Mario se počeše iza uha, pa slegnu ramenima te kimne u znak slaganja.
– Dobro, onda smo se složili i bez sindikata. Ako je tako, onda Šime uhvatite se tog frižidera s lijeve, a vi Mario s desne, pa ga još malčice zakrenite prema izlogu. Nek’ se svaki turist uvjeri da se tu nudi prava izvorska voda, najfinija i najzdravija u regiji!
– Šefe, šefe, zadihano će Mirandolina iliti Mirica.
– Što je sad opet?
– Upravo javljaju na pomorskoj prognozi da se diže jugo. Bi’ će đenovska ciklona.
– Pa što, nije smak svijeta. Nećemo valjda zbog malo kiše i nešto vjetra zatvarati butigu?
– Kad je delbija (oluja) furešti idu ča, uznemiri se Šime. Zidine zjape puste, brodice se sklanjaju u grušku luku, a život zamre.
– Zvuči kao “Dan poslije”, smrknuto će šef.
– Skoro je tako! Otkazana su sva krstarenja sljedećih deset dana. Ništa od kupanja a ni od zidina. Valovi preplave obalu, ribari ne isplovljavaju, nitko ne izlazi iz dvora.
– Ovo je da spržiš na živce! Čisti poluđitis. Čini se da ću odsada kalkulacije i nabavu morati prepustiti Vakuli i Sijerkoviću.
– E, stari Vam ljudi ovako govore: ako je sol vlažna, bit će kiše.
– Je, je, stare babe kažu ako je magarcu mokar rep, pada kiša, a ako se njiše, puše vjetar, naruga im se šef.
– Istom kažu, doda Mario, kad je nebo vedro i od juga siva, sutrašnjega dana kiša liva. Voda zove vodu (poslije plime dolazi jugo i kiša).
– Znači, ako je Sijerkoviću vjerovati, dobro je da smo rasprodali vodu. Mirandolina, diži cijenu pršutu i špeku. Poslije juga stiže bura. Vraćaj konzerve i vino na police! Kiša lije, vino grije!
– Najbolje da otkažete gradonačelnikovu “svojtu” do daljnjega, pripomenu Teodora (iliti Božica). A nama je isteklo vrijeme u dubrovačkom štacunu. Mislim da je zadnji čas da uhvatimo pravi vjetar i na vrijeme se otisnemo put Zagreba.
– Mislim da su dubrovačke kolege dobro usvojile princip rada matičnog Štacuna.
– Uhvatili smo mi vaš ritam, samo tko će uhvatiti kupce poslije ljeta s ovim vašim cijenama. Ima da nas domaći raščetvore. Eno mi žena i svojta kupuju “preko”, u “inozemstvu” kako Vi, šefe, kažete, požali se Šime.
– A onda ćemo stišati cijene kruha i mlijeka, podići cijene rozate i slanih inćuna, otvoriti peskariju u Štacunu… A sad me ispričajte. Upravo dolazi gospar Maroje, staroga kapetana Stipice sin.
– Je l’ zasukao rukave?, prestrašeno će Šime. Ne bih se htio s njime nadmudrivati oko njegove izvor-vode. Mislim da on ne haje mnogo ni za Vakulu a još manje za Sijerkovića.
– On se vodi samo tvrdom “desnicom”, doda Mario vidno uzdrman strepeći za vlastitu sigurnost.
– Nek’ mu bude njegova naprasitost, mi smo sad pod zaštitom gospara Nike, staroga vinara Grge sina. Njegova desnica protiv Marojine. Danas iznimno meni u čast otvara svoju prvu amforu s vinom. S ostalim amforama idemo ravno u Europu! Ni jugo ni bura nam ne može ništa. A Maroju poručite, od vode ništa do daljnjega.
– A da ipak naručimo nekoliko šteka njegovih “amerikanskih” cigara? Izgleda da će nam poslati tajfun i tsunami zajedno na Štacun, prestrašeno će gospa Teodora zvana Božica.
– Ne činite nikakve gluposti u mojoj odsutnosti, ali slobodno pakirajte kofere. Vrijeme je za naš povratak na kopno.