Kratka priča iz trgovine: Glavobolje oko uskršnje košarice

Mali štacun obiteljski je dućan koji je odavno prerastao okvire kvartovske trgovine i postao svojevrsno kultno mjesto druženja. U nastavku donosimo priču o još jednom zanimljivom danu u životu trgovaca…

Napisala: Zagorska šopingholičarka

Djelatnik Goran sav uznemiren i usplahiren ulijeće u Mali štacun praćen psovkama i pogrdnim riječima kupaca okupljenih ispred Malog štacuna. Glavu mu krase svježe razbijene ljuske, a s lica cijedi sluzavi sadržaj jaja. Za njim ništa manje uzbuđena ulazi blagajnica Božica. Također “urešena” ljuskama i sluzavom tekućinom. Oboje se brišu rukavima i ljutito protestiraju. Iz ureda proviruje njihov šef zloćudno se nakašljavajući nesvjestan situacije i slijep na nepriličnosti.
– Dobar dan i vama – odmah će on. – Ovdje se više ne zna tko su djelatnici a tko šef. Osim što kasnimo, više ni ne pozdravljamo šefa.
– I mi se pitamo tko je tu šef – ljutito će Božica – jer da ga imamo ovako se nešto tu ne bi događalo.
– A što se To Tu događa a da ja ne znam?
– Izađite van, pa provjerite – te doda za sebe da ju šef ne čuje – dabogda i tebe zasuli starim jajcima od glave do pete.
Šef proviri iz trgovine a kad tamo iznenada ga stanu bombardirati jajima. Brzo ustukne braneći se rukama.
– Ma što je ovo….ma prestanite! Što vam pada na pamet ovakvo što raditi ispred mog dućana! Upomoć! Policija! Uzviče se on te brzo zatvori vrata za sobom. Štoviše, zaključa ih.
– Fuj, bezobraznici i to starim jajima! Smrde k’o kuga – reče čisteći ostatke jaja sa sebe.
– Neće valjda svježim– Božica će – Ta su preskupa.
– Sad Vam je valjda sve jasno – raspali se Goc uzaludno se brišući mirišljavim maramicama.
– Ta tko je to? Znate li vi, mudraci?
– Naravno da znamo: Vaši dragi kupci koje varate od prilike do prilike. Eto Vam sad, došlo na naplatu.
– Ništa ne razumijem.
– Razumijete, razumijete, samo se pravite ludi. Ta, jeste li im upravo Vi prodali stara smrdljiva jaja na uskršnjem popustu? – raspali se Božica. – A sad mi ispaštamo zbog vas! Molim, ovaj mjesec pokrivate troškove moje frizerke. I pazite se!, kad čuje o komu se radi, naplatit će Vam dvostruko. Čitavu noć se njena familija smjenjivala na WC školjki. Morali su čak, da prostite, kod susjeda i rođaka rasporedit snage … a sve zbog Vaših jaja!
– Računajte i na mog frizera – dometne Goc čupkajući ljuske iz rudlave kose.
Odjednom začuju prepoznatljive zvukove na izlogu. Nisu trebali pogađati. Nijedno jaje nije promašilo izlog. Sva su se uz tresak razletjela uzduž poprijeko dok se sluzava žuta tekućina cijedila niz nedužna stakla Malog štacuna. Iznervirana Božica točno je znala koja će biti njena sljedeća zadaća. Sunce je nemilice pržilo kajganu na izlogu a neopisiv smrad širio se nogostupom. Ni Mirica u popodnevnoj smjeni nije bolje prošla. Ušla je u Štacun zacementirane kose dok joj se niz lice cijedio smrdljivi sadržaj.
– Ako je istina da je Karlov most u Pragu postojan zahvaljujući jajima, što će tek ta jaja napraviti mojoj frizuri, a da ne velim da sam cijelu noć spavala s viklerima! – zatuli užasnuta s ulaza.
– Ovo može riješiti samo moja frizerka – ljutila se sva zdvojna i očajna. – A za sve ste krivi Vi, šefe! Zar se sad ja moram zbog Vas podvrgnuti brijanju glave da ovo skinem i sperem smrad i sramotu?!
– Pa dobro, kriv sam i što sad. Otkud sam mogao znati da su poljska jaja pokvarena? A vama će narasti nova kosa i čemu drama.
– Lako Vama, kose jedva da imate, a morala nemate. I kako da se ja sad suočim s našim stalnim kupcima i pogledam ih u oči? Varati na jajima i to još poljskim! Sve se može kupiti, ali poštenje i povjerenje kupaca ne.
– Joj Mirice, vi ste stvarno preosjetljivi. Ništa ne dramite, prepustite Vi to lijepo sve meni – uvjerljivo će šef – nema toga što novac ne kupi a voda ne ispere. Iznenadili biste se. Čim oribate izloge, bacamo se na novu rasprodaju.
– Toga se i bojimo. Zar da opet strahujemo od kupaca?
– Najbolje da pripremimo viteški oklop – dodaje Goc.
Čitavo poslijepodne djelatnici Malog štacuna s maskama na licu zdušno su strugali uskršnja jaja špahtlicama s izloga. Kupci su ih kudili i gađali jajima prolazeći ispred trgovine. Mnogi od njih završili su na hitnoj zbog salmonele. Pola grada se oduzelo! Neki uredi su bili zatvoreni, a neke javne službe nedostupne. U zgradama se tražio WC više. Nezapamćeno!
Već iduće jutro novooprani izlog Štacuna zabljesnuo je fluorescentnim natpisom: “Novo! Kuhana šunka ‘Fino je’ od danas na 50% popusta! – Domaće i provjereno. Svakom kupcu sadnica na dar!”
– Strah me i pomisliti – Božica će – što se krije iza tog celofana sa šunkom. Jučer salmonela …
– … danas trihinela – gotovo zapjeva Goc u rimi.
– Bogme i mene to brine – priznaje Mirica. – Odmah je nakon posla nosim susjedu na provjeru u laboratorij prije no što ikome ponudim.
– A ja susjedovom cucku. Ak’ prestane zavijati, zna se na čemu smo – doda Božica.
– Ja više nikome ništa ne uvaljujem. Ovo s jajcima me nokautiralo – Goran će traumatizirano. – Čak ni moji ne žele sa mnom razgovarati dok im se ne iskupim. Mogu se pozdraviti s uskršnjim obiteljskim ručkom.
– Evo, kupi im šunku na popustu! – našali se Mirica.
– Sumnjam da će netko pasti na to. Iz aviona se vidi da to dima nije ni vidjelo.
– Više se čini da je ta pajca još jučer veselo trčkarala dvorištem.
– Ako mene pitate, ta je kujda dobrano odležala u nekoj hladnjači. Tko zna, možda čak na Novom Zelandu.
I dok su trgovci tako raspravljali uz svakidašnji posao, dan se primicao kraju. Štacun se pomalo punio kupcima koji su isprva s nepovjerenjem a onda sve zainteresiraniji prevrtali po ponuđenim šunkama. Šunka je šunka, a popust je popust! Domaće ili ne, košarice treba napuniti, stol prostrijeti.
Baka Milka se prva raskuraži hrabro stavivši prvu šunku u košaricu. Sramežljivo i nesigurno jedan za drugim pridruže joj se i ostali stalni kupci, mahom umirovljenici, osim jednog koji je jednu čak pokušao prošvercati ispod jakne.
– Hvala na povjerenju i dođite nam opet – zahvaljivala se Mirica s nelagodom. – Izvolite svoju sadnicu.
– A što će mi maslina? – zapita je baka Milka – da ju sadim u stanu? Dajte mi radije ružu ili kakav cvijet, to bar mogu držati u tegli.
– Cvijet, tegla? – odnekud se stvori šef i s lažnim osmijehom pruži joj teglu s narcisom.
– Pa što niste rekli – ljubazno će on baki – cvijeće cvijetu – naceri se još jednom.
Baka Milka ostane bez teksta i dirnuta do suza zahvali se te ode kući. Za nekoliko sati redovi ispred blagajne sezali su do ulaza. Šef je zadovoljno kimao glavom i poletno nudio sadnice i živo cvijeće. Police sa šunkom su se praznile, a grad se žutio od doniranih narcisa.
– Ha, što sam Vam rekao – slavodobitno će Mirici – novac kupuje sve. Mirica prigne obraz bliže blagajni i skrušeno nastavi skenirati robu.
Za Štacunov dan narcisa i maslina, popularno nazvan “Od nas za vas”, postao je i tema lokalne televizijske emisije “Blablateka”. Šef je proglašen počasnim građaninom kojemu je dozvoljeno da posadi prvu maslinu u novom ostakljenom gradskom vrtu odmah uz Načelnikov kafić.
Šunka “Fino je, domaće je” uspješno je degustirana na uličnom sajmu u nazočnosti predstavnika grada. Uz “Fino je, domaći hren” i “Fino je, domaća majoneza” pokvarena poljska jaja više nitko nije spominjao.
Šef se toliko uživio u ulogu dobročinitelja da je popio čak nekoliko butelja domaćeg plavca “Fino je” koji mu je posve pomutio račune u glavi te je ni sam ne znajući kako zaglavinjao automobilom ravno u reciklažno dvorište. Policija ga je odmah privela ne bi li ga rastrijeznili do jutra. Ništa mu nije pomogla etiketa počasnog građana i fufljanje o prijateljstvu s Načelnikom. Maligani su ga izdali.
Uvidjevši da mu nema spasa šef gorko zaplače nad svojom vozačkom i otada nije prestajao. Isplakao već gajbu suza.
Vijest se brzo širila i uskoro dolepršala do Malog štacuna. Znatiželjni kupci nahrupili u Štacun ne bi li se nauživali novosti o počasnom građaninu i promućurnom šefu.
– No, i gdje vam je šef, niš’ ga ovih dana ne čujem iz ureda? – znatiželjno će gospođa Višnja iz susjedstva. Ona je sve odmah dočula sa svog prozora od dežurnog policajca iz ulice.
– Eno ga već tri dana plače u policiji – uživljeno će Goc – to je sad u trendu. Poslali smo mu košaru maramica, ali uzalud mu suze.
– Upravo organiziramo molitvenu grupu potpore s naricaljkama ispred policije!
– Kako, pa što mu je?
– A ufatilo ga sa starom vozačkom dozvolom…
– … u pripitom stanju.
– Kako njega? Pa nije li on pod Načelnikovom zaštitom?
– Dašta, ali je ovaj u bolnici, liječi salmonelu od pokvarenih jaja – Goc će. – Ne kažem da je od naših …
– Priča se da su ga cijelu noć trijeznili i ispitivali o svemu…
– Tri puta su ga pitali i triput je zanijekao, sve dok se kokot nije oglasio, a onda je priznao: Kriv sam!, proročki će Goc.
– A eto ti vraže! Taman nas krenulo i sad ovo… – žalosno će Mirica.
– Ali zato nam dolaze naši gospari iz našeg Malog dubrovačkog štacuna i nose darove našem dragom šefu – raspjeva se Božica.
– A je li! – razveseli se Dalmatinka Mare. – A da nije pršut i ovčji sir? Znan ja da su ovi naši policijoti slabi na dalmatinsku spizu! Čim osjete domaći pršut, a tek bevandu, mmm!
– E ae, zaboravit će oni možebit i na šefovo pijanstvo i staru vozačku – udari Goc po dalmatinski.
– Poručite vi samo šefu da ne plače! Ja ću mu to osobno odnijet ako triba! – ponudi se lijepa Mare. Djelatnici Štacuna pomirljivo slegnu ramenima sviknuti na šefove ispade. Da se njih pita, zadržali bi ga do daljnjega iza rešetka. Tako su svi najsigurniji.
– ‘Ajde dobro je. Moglo je bit i gore! – odahne Mirica s olakšanjem i veselo stane lupat u blagajnu k’o da joj je to najdraži muzički instrument.