Lidl reže glave, ali ne prestaje rasti

Nekada je bilo zabavno biti jedan od šefova, ali ovih dana to više nije ako radite za Schwarz Grupu. Klaus Gehrig, moćna figura na čelu njemačkog maloprodajnog diva koji je osnovao tajnoviti poduzetnik Dieter Schwarz, čini se da uživa u kreativnim poremećajima u kućnoj radinosti. U sve češćim čistkama, 70-godišnji korporativni veteran redovito reže svoj zlatni kadar, bez obzira na njihove prodajne uspjehe. Nitko mu nije svet i nitko nije pošteđen ako propituje strukturne promjene generalnog partnera.

U neumitnom prelasku snaga s operativnog segmenta na savjetodavni odbor na čijem je čelu Gerd Chrzanowski (47) u sjedištu u Neckarsulmu, top menadžeri često su prisiljeni napustiti svoje urede tako naglo da se ne može odmah pronaći zamjena. Prije samo tri tjedna (članak objavljen 4. travnja, op.prev.), Patrick Kaudewitz, izvršni direktor podružnice hipermarketa Kaufland, morao se oprostiti, a sada je red došao na Jespera Højera, izvršnog direktora diskontnog lanca Lidl, da kaže svoje tužno zbogom.

Ignazio Paternò, bivši šef Lidla Italija i trenutni zamjenik direktora nabave u Zakladi Lidl u Neckarsulmu, privremeno će preuzeti Højerovu ulogu. Očekuje se da će novo nadzorno tijelo Schwarz Treuhand (SUT) proglasiti ovaj aranžman trajnim već ovog proljeća. No, prema trenutnoj stopi preživljavanja, Paternò će opstati samo dvije ili tri godine.

Svi volimo moralizirati, a novinari to vole više od većine ljudi. Ispunjavalo bi nas neizmjernim zadovoljstvom kada bismo mogli napisati da će proizvoljnost i nemilost Klausa Gehriga uništiti tvrtku jednom zauvijek. No, to bi stvorilo lažnu sliku uzroka i posljedica. Međutim, uz iskrene isprike kako idealistima, tako i emotivcima, čini se kako se događa upravo suprotno…

Zapravo je Lidl, koji bi ove godine mogao premašiti 80 milijardi eura prihoda od prodaje, procvjetao. Usprkos činjenici da je Gehrig od 2014. godine izmijenio četiri glavna direktora, diskonter je od 2012. rastao s prosječnom godišnjom stopom od 4 milijarde eura. Prihodi su se više nego udvostručili u posljednjem desetljeću, a broj prodavaonica porastao je s 9.000 na 10.500.

Lidl je i uspješna međunarodna priča te sada ostvaruje više od dvije trećine godišnje prodaje u inozemstvu. I dok Lidl Njemačka radi na procijenjenoj marži od 2,5 do 3 posto (zarada prije oporezivanja kao postotak neto prihoda), brojne inozemne podružnice ostvaruju više od 5 posto.

Otpušten si!
U međuvremenu imamo neobičan slučaj u kojem šef jednostavno ne može otpustiti dovoljno vrhunskih ljudi a da tvrtka ne postane sve jača i jača. Što možemo zaključiti iz ovog protuintuitivnog fenomena?

Ritualno puštanje krvi koje provodi Visoki svećenik Schwarz Grupe svakako je tijekom godina na tržište vratilo mnogo visokih diskonterskih talenata koji bi pod drugačijom kulturom menadžmenta vjerojatno još uvijek vjerno radili za tog trgovca. Bivši izvršni direktor Lidla, Karl-Heinz Holland, kojeg bi LetterOne mogao upotrijebiti za renovaciju lanca Dia, konkurenta podružnice Lidl Španjolska, i Sven Seidel, sada član uprave tvrtke Multichannel Retail iz sastava Otto Grupe, samo su dva istaknuta primjera.

Ono što bi konzultanti za menadžment i stručnjaci za maloprodaju mogli jednoga dana nazvati “Gehrigov fenomen” postavlja niz zanimljivih pitanja. Je li on nadahnuta figura koja zapovijeda jednim od najvećih i najdinamičnijih trgovačkih lanaca na svijetu ili je zapravo prikriveni Darth Vader? Hoće li postupci ovog ubojice divova dugoročno imati negativne posljedice na rezultate koji se danas ne mogu predvidjeti? Je li Schwarz Grupa mogla biti još uspješnija bez ovog pokolja Bartolomejske noći u direktorskim redovima?

Jesu li Gehrigove čistke moguće samo zahvaljujući visokoj učinkovitosti Lidlovog poslovnog koncepta i dubinskoj snazi srednjeg menadžmenta? I treba li Dieter Schwarz potući Gehriga njegovim vlastitim oružjem i otpustiti ga u ime strukturnih promjena unatoč visokom rastu prodaje ostvarenim pod njegovim patronatom?

Gehrig je sada smijenio sve menadžere Lidla i Kauflanda s bilo kakvim operativnim iskustvom iz vrhovnog nadzornog tijela Schwarz Treuhand, potvrđujući Churchillovo načelo da moć uvijek prelazi u sve manje i manje ruku. On sam koristi samo klinički oštre riječi kako bi objasnio svoj apetit za sječu glava na vrhu hranidbenog lanca: “Sustav je najvažniji, pojedinac nije toliko važan”. Prijatelji, Rimljani, zemljaci, zar to nismo već negdje čuli?

Možda će jednog dana sve to biti zanimljiva studija slučaja na slavnim stranicama Harvard Business Reviewa. A do tada će se Schwarz Grupa već urušiti poput tamne zvijezde ili nadmašiti Walmart…