Kratka priča iz trgovine: Kineska delegacija hoš šo ping you

Mali štacun obiteljski je dućan koji je odavno prerastao okvire kvartovskog dućana i postao svojevrsno kultno mjesto druženja. U nastavku donosimo priču o još jednom zanimljivom danu u životu trgovaca…

Napisala: Zagorska šopingholičarka

Zajapurena Mirica ljutito umaršira u Mali štacun sa samo sat i pol zakašnjenja i ratoborno se osvrne trgovinom ne bi li na komu iskalila svoj bijes.
– Cao šang hao, dobro jutro – pozdravi je prpošno šef iz ureda na čistom kineskom. Mirica se malo zbuni. – Pa gdje ste Vi do sada? Umalo sam morao sâm stati za blagajnu!
– Kaj gdje sam?! – okomi se izbezumljena Mirica na čistom hrvatskom na šefa protivno svim svojim finim manirama i osobnosti.
– Jeste li Vi svjesni koliko ja danas putujem na posao? Naravno da niste jer živite na pljunomet i nikakvi Kinezi ni prometne barikade Vas ne mogu omesti na putu do posla.
Šef ustukne, iznenađen i zatečen njenom reakcijom, ne osjećajući krivnje zbog mjesta stanovanja.
– Hao da, ok, u redu, Mirice… bao cijen, žao mi je.
– Dajte mi samo pet minuta da dođem k sebi. Zbog tih Kineza čitavi grad je na nogama. Prometni kolaps. Svi hodočaste pješice kao da je prvomajska povorka. Na svakom ćošku policajac. Čim izvadiš mobitel ili novčanik iz torbe, okruže te pripadnici protuterorističke jedinice, nekoliko običnih policajaca i bar dva u civilki i ispretresaju te na licu mjesta odozgor na dole. Nema mrdanja.
– Smirite se, Mirice, sada ste na sigurnom.
– Kaj na sigurnom? Neki u mantilu pratio me do ulaza u Štacun jer sam mu pokazala srednji prst u strahu da ne ostanem bez posla zbog kašnjenja. Umalo me nisu potrpali s ostalima u maricu i “tiro-niro” odveli na ispitivanje, rentgenski pregled, rektoskopiju i ne znam ti ni ja šta, ne bi li pronašli ubojito oružje. Od svih dana baš su danas morali doći ti Kinezi!
– Joj, Mirice, samo mi nemojte Kineze dirati, pa to su nam glavni dobavljači za sve i svašta po niš’. Hajde, hajde, samo se vi lijepo raskomotite, skuhajte si kavicu pa polako… – primiri je šef. A mogli ste jednostavno nazvati i stvar riješena.
Mirica ga mrko odmjeri i produži gunđajući u garderobu/spremište.
– Nazvati, nazvati, ko da je to sam tak. U radijusu od pet kilometara signala ni za lijek. Osim toga treba imati kuna na računu, bliži se rata kredita, sva sila preskočenih režija, kraj mjeseca…
– Nego, šefe, gdje su nam kupci, susjedi, šljakeri na gablecu, djeca… – Mirica će lutajući pogledom praznom trgovinom i izlogom što se otvara na sablasno opustjelu ulicu i susjedstvo. – … kao da su svi u zemlju propali?!
– E, Mirice, i sami kažete da nam je kineska delegacija u gostima! Ili su na dočeku i u špaliru rodoljubno mašu zastavama ili čuče uz male ekrane i gledaju prijenos na tv prijamnicima. Pa to je veliki događaj za domovinu. Možda otkupe posrnula poduzeća.
– Da i? Pa nije smak svijeta, zračni napad ili tak tekaj?
– Dašta da nije, ali eto, navodno njih u delegaciji stiglo više no što ima Hrvata pa su navodno pola Hrvatske iselili na dva dana. Ono znate, timbilding, sindikalni izleti, sportske igre… da ne smetaju i muvaju se bez veze po gradu.
– Tako znači… a Malom štacunu ne treba timbilding, mi se slobodno možemo bez veze muvati po praznom dućanu i svojim prisustvom na ulici bezobrazno plašiti kinesku delegaciju?
– Ma otkud Vam sad to Mirice, nemojte si sve tako uzimati k srcu, a tko bi, molim Vas lijepo, posluživao kupce. Mi smo, zaboga, prehrana, nismo mi, ne znam ti ni ja šta… administracija. Njih ima kol’ko ‘oćeš, ak’ ih nekoliko dana nema neće nitko primijetiti. – Pih, država će štoviše uštedjeti na hladnom pogonu i putnim troškovima.
– Nekima bi štoviše bilo bolje da to uvedu kao praksu. Ionako svakim svojim dolaskom samo stvaraju gubitke – nastavljao je šef analizirajući društveno ekonomsku problematiku suvremene države. Za to vrijeme Mirica ga je mrko odmjeravala i gutala knedlu dok je bijes kuhao u njoj a u ušima već šištala para.
– Dobro, ak’ su svi uzeli kolektivni godišnji i proglasili neradni dan, koga da ja sad poslužujem? Baku Milku i gospona Juru zbog zarade od 43,67 kn? Ili zbog gospođe Švabice koja uglavnom dođe prigovarati domaćim cijenama i diviti se njemačkom standardu? Gdje nam je tu računica?
– A nemojte tako Mirice, evo već sad možete popikati ove kineske zastavice oko izloga, objesite poster Xi Pingpong i Jangcekjang, a ja evo već objesio Titinu sliku u uredu, da se nađe. Kinezi su veliki poklonici tekovina prošlosti. Nek se zna da su Kinezi kod nas dobrodošli kao kupci i poslovni partneri. Treba biti vidovit, nikad se ne zna odakle vjetar može puhnuti – zaneseno će šef zagledan u daljinu maštajući o novim poslovnim mogućnostima.
– Vama se možda i posreći, ali kaj se mene tiče mogu Vam odmah reći da meni neće ništa dobroga napuhati osim gripe i reume. Vjerujte mi. Ja se uvijek nađem s krive strane vjetrobrana.
– Držite se Vi mene i sve će nam ići k’o po loju. A sad slobodno polijepite ove plakate dobrodošlice da se predstavnici grada imaju gdje poslikati dok kineska delegacija bude prolazila našim kvartom.
Nek se vidi kako obični građani spremno dočekuju strane delegacije.
– I njihov kapital… – mrzovoljno će Mirica – uskoro ću morati na tečaj joge i mandarinskog jezika da se mogu snalaziti po Štacunu!
– A evo ga, shvatili ste! – pljesnu veselo šef. – Baš sam i ja došao do tog zaključka da se isplati zaposliti dva-tri Kineza. Njima nije problem raditi za malu plaću. Ugledajte se u njih!
– Malo Morgen, ipak su mi Nijemci draži. Ako Vi ustrajete u svom naumu, ne preostaje mi drugo do upisati ubrzani tečaj njemačkog i Aufiderzen, pravac Dojčlandija. Moja plaća već sad ne pokriva moje troškove.
– Joj, Mirice, Mirice, Vi ste se danas doista digli na krivu nogu! Vjerojatno Vas suprug nije dobro istretirao za vikend!
– Tretirao me je i istretirao kao i inače, kao majku, ženu, domaćicu, njegovateljicu i babu s placa.
– Dobro, onda se sad malo odmorite i budite samo blagajnica. Usput možete popuniti police, rasporediti kruh, oprati izlog… da se riješite te napetosti.
Poslijepodne…
– A evo, stižu nam i naši popodnevni djelatnici – obraduje se šef spazivši Božicu i Goca gdje nabadaju ulicom približavajući se Malom štacunu. – Zaji ćijen, dobar dan – pozdravi ih na tečnom kineskom odmah s vrata.
– Kaj je ovomu? – došapne Goc Mirici s podignutim obrvama.
– A niš, cijeli dan glumi Kineza, svako malo moram odgovor potražiti u rječniku.
– Fala bogu, pala sam s nogu – dobacuje Božica s ulaza – razderala sam kroksice probijajući se do posla.
– Pa što ti u kroksama? – smije se Mirica.
– A kako drugačije? Kinezi stigli u punom sastavu i blokirali čitav grad. Neću valjda u novim štiklama! Da sam znala šta me čeka, obula bih tenisice. A sad što ‘š, stala na placu i kupila krokse. Na, pogledaj mi žuljeve!
– Au, bidna, nu premaži bjelanjkom i k’o rukom odneseno – stručno će Mirica – moja je baba sve tako rješavala.
– Je l’ tvoja baba ima recept i za moje tenisice? Nisam ih još razgazio a već ode đon.
– Pa kakve su to tenisice? Za gledanje?
– Urbane, a imaju i ovaj znakić – podiže Goc važno svoje golemo stopalo pokazujući zaštitni modni znak.
– To je prava kvaliteta – posprdno će šef – novo, a već staro. Evo, poklonit ću vam ja nove, isto takve – kineske! Kupiš dva za jedan, iznosiš pa baciš.
– Di ste dosad bili! – uzbuđeno će Mirica. – Da ste mi ranije rekli, obula bih cijelu familiju. Valjda izdrže kišu-dvije?
– A ja Vam ove bogme neću ni štapom taknut! Svi će mi se smijat’ – ozlojeđeno će Goc. – Izgledaju plastično i smrde k’o kuga, čuju se iz svemira.
– Dajte ih meni, dobre su za muža ako su još po niš’ – doda Božica – njemu marke nisu važne. – On ne paradira na špici.
– Dobro, dobro, svakom po par i crvena marama oko vrata!
– A plava kapa s petokrakom – našali se Božica – još ju negdje imam na tavanu!
– Kaj je ovo, pa nismo pioniri – pobuni se Goc. – To Vam ja neću staviti i kvit. Samo mi još fali da me kupci i prolaznici natamburaju zbog veličanja ex Yuge. Nisam Vam ja nikakav jugonostalgičar.
– Ma vidi ga samo, veliki pobornik demokracije! To nije nikakvo veličanje, samo znak dobrodošlice, da se naši dragi Kinezi osjećaju kao kod kuće. Shvatite to k’o naređenje.
– Kaj je njemu? Fiju-fiju, prošvikao, dosje x – zablene se Goc.
– Šuti i radi, ne gine nam tečaj kineskog za početnike.
Šef se i sam nakiti maramom i otperja u ured gdje stade proučavati monografiju Josipa Broza pobožno mrmljajući sebi u bradu kao da moli krunicu.
– Vidi ga blentavog, kao da ponavlja djela apostolska, sedam smrtnih grijeha i vjerovanje zajedno. Taj stvarno nema srama. Samo obrće kapute kako vjetar puše.
– Prije će biti da uči brojiti, njemu je sve u novcima.
– Otkako su objavili da Kinezi kupuju bivšu političku školu u Kumrovcu, ne prestaje proučavati Titin lik i djelo. Vrlo poučno štivo, kaže.
– Navodno je kupio već par hektara u Kumrovcu, za svaki slučaj.
U to ulicom prodefilira kineska delegacija sa svom pratnjom i počastima, nekolicina zastane ispred Malog štacuna gdje se naš vrli šef omotan kineskom zastavom svečano stane klanjati kineskim predstavnicima. Nakon obostranog počasnog klanjanja uvede naše i kineske velikodostojnike u Štacun te ih sve redom obori domaćom šljivovicom s nogu.
– Šivli, šivli – udre nazdravljati domaćinu a šef ni pet ni šest uzvrati na kineskom ponudivši ih zagorskim narescima i štruklima.
– Poglej ti to, nakon treće runde Kinezi bolje pričaju naški nego mi kineski – Božica će Gocu, a on smjesta nazuje kineske tenisice te popravi čvor pionirske marame oko vrata.
– Ha, čuj, a nakon pete već potpisuju ugovor o uzajamnoj suradnji. Nadam se da bu se tu našlo malo i za nas.
– Peng you (prijatelj) – obrati im se jedan od velikodostojnika.
Mirica i Goc se kineski nasmiješe i poklone a Goc otpovrne:
– Šo ping you.
– Što kaže? – radoznalo će Božica.
– Svi smo braća po šopingu – stručno će Goc – u žargonu.
Čim je delegacija napustila Mali štacun, šef je odmah naručio dva šlepera kineskih proizvoda široke potrošnje od 12 do 16 kuna.
– Dok stignu do nas – uvjerljivo će Goc – Kinezi će već obnoviti Kumrovec, a onda “tup” šef odmah otvara zagorsku inačicu kineskog dućana: sve zagorske šunke toćat će u soji, a u svaku graševinu dodati malo rižinog vina. Haj haj uživaj!
– Joj, nadam se samo da će na vrijeme zaštititi zagorskog purana, inače ne gine nam purica na sichuanski – zabrinuto će Božica udubljena u kinesku kuharicu.
Od tog dana u Malom štacunu uvedeni su dvojezični natpisi iznad artikala, crveni kineski lampioni vise s plafona a ulaz čuva pozlaćeni zmaj. Ispred ulaza osvanula je i nova dvojezična ploča s nazivom trgovine na hrvatskom i kineskom. Objavili na svim portalima i vijestima. Ploča još stoji i nitko se ne buni. Tajna je u zmaju.