Kratka priča iz trgovine: Mali štacun – Trgovina s karakterom

Mali štacun obiteljski je dućan koji je odavno prerastao okvire kvartovske trgovine i postao svojevrsno kultno mjesto druženja. U nastavku donosimo priču o još jednom zanimljivom danu u životu trgovaca…

Napisala: Zagorska šopingholičarka

Završili predsjednički izbori, utihnuo Škorin milozvučni glas s radija, a djelatnici Malog štacuna uklanjaju posljednje tragove političke kampanje. Miču se stari plakati s glavama predsjedničkih kandidata i njihovim eksplicitnim porukama i obećanjima u podnožju.

Sve je isprano i sastrugano osim jednog, koji u ime svih dobiva posebno mjesto u Malom štacunu u vidu uokvirenog portreta ravno iznad ulaza/izlaza. Tako se svatko može uvjeriti na čijoj su Štacunčani strani te da se tu podržavaju samo “ljudi s karakterom”. Za one “bez karaktera” najbolje je da što više napune košaricu i opterete svoje bankovne račune kako bi dokazali suprotno.

Goc mamurno rasprema trgovinu usklađujući ritam sa svojim kolegicama blagajnicama koje s puno više “karaktera” to rade u odnosu na njega.

– Promjene, promjene – šef će trljajući ruke ne bi li se uvjerio u pravovjernu ikonografiju poslijeizbornog Štacuna. – To! Zoki! Zoki! – usklikne sretan k’o malo dijete s kinder iznenađenjem.

– Kaj Vam to znači “Zoki, Zoki!”? Šta nije dosad bilo “Mile, Mile!”? Kakav to sad cirkus radite od našeg Štacuna kao da smo mi ogranak nekakve političke scene s koje se moraju uzvikivati pobjedničke parole – srdito će Goc kojemu je ama baš svejedno tko je/nije na vlasti dok god on ne mora sudjelovati u tuđoj promociji i umjesto svog trgovačkog posla obavljati poslove političkih agitatora.

– Goc, umuknite i nakitite to malo. Ne želite valjda navući negativno mnijenje i gnjev Zokijevih pristaša? – ljutito će šef.

– Ma niti da bi. Mi smo njegovi, ON je naš! – odjednom se prisjeti nekih davnih pionirskih parola
svojih roditelja.

– A šta Vama, šefe, znače promjene? – čudi se blagajnica Božica koja s puno karaktera zdušno mete pod. – Vi kao da ste uvijek prvi do vlasti: baš Vas ide, ma tko bio gore!

– Je, a i nama niš’ ne znači kad nam je jednako loše dolje – dodaje Mirica s labilnim karakterom. – Nama ni u džep ni iz džepa! Vuci krpu, lupaj u blagajnu i prebrikavaj minuse!

– Sad je bilo dosta tih vaših jadikovki! – plane višestruko karakterni šef. – Svi u moj ured, smjesta!!!

– Joj, šefe, nismo baš tak mislili… – započne Mirica.

– Naravno da niste. Da ste išta mislili, obukli bi danas nešto crveno i u zanosnom transu okitili Štacun u skladu s promjenama “da nam bude svima bolje” – završi šef ponavljajući dobro znani refren.

– Ok, šefe, idemo se mi odmah mijenjat’, samo neka nas ured mimoiđe – doda Goc vidjevši da je vrag odnio šalu.

– Slažem se s Gocom, ne treba se prenagliti s tim “uredom” – dometne ustrtarena Božica kojoj je također poznat pojam “ureda”= negativni bonus=otkaz.

– Ma vidi ih, šta ste se usplahirili, pa neću vas pojesti! Idemo svi zajedno ovo proslavit’ s jednom-dvije ljute rakijice da vam se razbistre te obmane iz glave. Malo ćemo prizalogajit’ pa onda na posao!

Štacunčani se preneraze, dvaput promisle ne bi li shvatili zamku, pa s velikim oprezom provire u ured. A kad tamo čudo: crveni stolnjak krasi prostrti stol, uglovi mu rese sitne zvjezdice, a poslužavnici puni najrazličitijih delicija kakve Šacunčani još nisu ni vidjeli ni jeli.

– Ajd sad uzdravlje, živjeli vi meni još sto godina! – nazdravi im šef rastačući djedovu rakiju iz 19.. i neke. Treba dostojno proslaviti tu uguraciju – nastavlja šef vješto koristeći političku terminologiju.

– Je, je, živjeli šefe! Živjela izguracija i naguracija! – pridruži se Goc omamljen parama stare rakije.

– Ha ha, ta Vam je dobra! – ozari se šef pokazavši dosad nepoznati karakter srdačnog i darežljivog poduzetnika i šefa.

– A sad kad smo se tako lijepo opustili i počastili, želio bih da mi ovu bistu smjestite ispred ulaza. I svakako pazite da joj svežete crvenu kravatu! Ipak je to hrvatski simbol a ujedno i simbol hrvatskog predsjedanja Europskom unijom. Prioriteti se trebaju znati!

– Naravno šefe, treba paziti da nam Zoki ne nazebe! – našali se Goc već dobrano pripit i tu pokaže da vuk mijenja dlaku ali ne i karakter, ma s koliko promila alkohola trenutno raspolaže.

– Joj, Goc, pripazite malo na tu svoju jezičinu. I polako s tom bistom, još se nije dokraja posušila, da ju ne preformulirate!

– Za preformuliranje ćemo lako, ali za premodeliranje malo teže. I naravno, dobro ćemo je centrirat, da nam ne ode previše desno, a za kravatu ne brinite, mislim da će mu biti taman!

– Evo i svakom od vas po jedna crvena kravata, da se zna.

– Ja bih se lijepo zahvalio – pristojno će Goc – bojim se da mi ne zapne u mesoreznici nedajbože.

– Ah, Goc, nemajte straha. Pa Vi se toga klonite k’o vrag tamjana!

– Prije smo bili svjetski poznati, a sad nam treba crvena kravata da bi nas EU prepoznala – potiho će Božica iznoseći s Miricom bistu pred Štacunov izlog. Gocu su prepustile tek kravatu, ali i nju je uspio nahero svezati. Šljivovica i vezanje kravate, pa makar i crvene, ne ide skupa.

– Samo je naš šef konstanta: ni lijevo ni desno, ali i s jednima i s drugima – pripito će Goc.

– Kladim se da je Kolindinu bistu spremio u svoj sef da joj se može klanjati kao pred oltarom.

– Šteta, izgleda da se tu više ne bu slušalo Škoru, a tak nam je davao elana svojim skladnim stihovima.

– E, sad će mladi doći na svoje – dodaje Mirica – odsada će nam treštati Florence and the Machine dok Zoki ne promijeni ploču. Ako je dobra Zokiju, dobra je i Štacunu.

Na tu izjavu Goc se gotovo otrijezni a Božica ostane bez riječi upoznavši drugu stranu Miričinog posebnog karaktera.

– Da bi reč rekel – zibajući će Goc stavljajući kažiprst preko usta. – Za danas, hik, je dosta!

– Još samo da povješamo EU zastavice i onda smo kvit – užurbano će Božica – prvi kupci već hitaju prema blagajni. – Nek’ se vidi da su u Štacunu Europljani dobro došli.

– I nek se osjećaju kao kod kuće – dodaje Mirica.

– Ma tu se samo Kinezi osjećaju kao doma, hik, pa tu je sve njihovo, hik – ne izdrži Goc. – Osim, prosim lepo, mesa, hik, koje je neutvrđenog porijekla.

– Znaš kaj Goc – ti si sad svakako pretjerao i za tvoje dobro vodimo te u skladište da se malo odrijemaš! I da nisi otamo izašao dok ne budeš posve trijezan – strogo će Božica. – Je l’ ti jasno?

– Na zapovijed! – s veseljem prihvati Goc. Blagajnice ga dohvate svaka pod jednu ruku te ga poput vreće odvuku u skladište na triježnjenje.

– Tako, tu mu je mjesto. Od njega tak i tak nikakve koristi danas u Štacunu.

Našavši se u mraku priručnog skladišta, Goc se strovali među slojeve popluna na posebnoj ponudi iznenada otkrivši bistu dosadašnje predsjednice pa je s veseljem prigrli.

– Kaj su i tebe ostavili na triježnjenju? Odi bliže, bumo se skupa grijali, dok nas dušmani ne rastave, hik, hik. MI smo ljudi s karakterom!