Prava potrošača – Prehrambeni otpad

Stvaranjem prehrambenog otpada bacamo svoj novac, a najčešće to tako ne doživljavamo. Trošimo vodu, energiju i plodno tlo bez potrebe i onda još bacanjem hrane zagađujemo okoliš – radimo višestruku štetu sebi, drugima i cijelom planetu Zemlji. Od svih uzročnika klimatskih promjena problem prehrambenog otpada najlakše je riješiti jer svatko od nas može svojim ponašanjem utjecati na njegovo smanjenje.

Trenutačno gotovo cijela Hrvatska ima problema sa zbrinjavanjem otpada jer se nismo dobro pripremili za ono što nas očekuje u budućnosti (zadani postotak odvajanja otpada i recikliranja, smanjenje emisije CO2). Iako smo normativni okvir davno definirali, ponašamo se kao da mi to jedini u EU-u radimo, dok je dobrih primjera posvuda oko nas i samo ih treba primijeniti.

Tako u sjeni tih propusta ostaje jedan problem o kojem se jako malo govori, a još se manje o njemu zna – problem prehrambenog otpada. Prehrambeni otpad je otpad koji nastaje bacanjem hrane, kojeg je u svijetu sve više, pa tako i u Hrvatskoj. Na globalnoj se razini svake godine baci gotovo 1,3 milijarde tona hrane, što znači da se 1/3 proizvedene hrane baci, što je u financijskoj vrijednosti oko 865 milijardi eura godišnje. Istodobno, u Europskoj se uniji baci oko 88 milijuna tona hrane, a mi u Hrvatskoj bacimo gotovo 400.000 tona hrane godišnje.

TKO STVARA OTPAD?
EU poduzima značajne korake u smanjivanju otpada pa je tako jedan od prioriteta novog postava Europske komisije European Green Deal u kojem je održiva potrošnja glavni cilj, što konkretno u ovom segmentu znači da prehrambeni otpad u narednih 10 godina treba prepoloviti.

Da bi se to moglo učiniti potrošače treba educirati i osvještavati o količinama i uzrocima prehrambenog otpada, a još više o njegovom pogubnom utjecaju na okoliš i klimatske promjene. U tu svrhu EU sufinancira projekte koje provode udruge potrošača diljem Europe kako bi što više potrošača bilo uključeno u ovu problematiku i aktivno doprinosilo smanjenju prehrambenog otpada.

Bacanjem hrane bacamo novac – u razvijenim zemljama EU-a to je po glavi stanovnika od 400-600 eura, a u manje razvijenim oko 200 eura vrijednosti godišnje u hrani koju bacimo, ali još uvijek većina potrošača nema svijesti o tome. Bacanjem hrane gubimo i izvore koji se koriste u proizvodnji hrane: zemlju, vodu, energiju i naporni rad onih koji na tome rade. Najviše se hrane baca u kućanstvima – oko 53%, zatim slijedi prerada hrane – 19%, uslužne djelatnosti hrane (restorani) – 12%, pa proizvodnja hrane – 11% i na kraju veleprodaja i maloprodaja – 5%. Najviše se baca voća i povrća – 45%, zatim ribe i mesa, te žitarica i njihovih prerađevina i na kraju mliječnih proizvoda.

Prehrambenog otpada nastaje najviše u zemljama s višim dohotkom koje čine samo 15% svjetske populacije, dok je s druge strane svaka deveta osoba u svijetu pothranjena – oko 850 milijuna ljudi i to uglavnom u zemljama s nižim dohotkom. Naime, 1,3 milijarde tona hrane koje se u svijetu bace mogu nahraniti oko 3 milijarde ljudi.

VODA, ZEMLJA, ENERGIJA, METAN…
Voda je važan resurs u proizvodnji hrane jer svaka vrsta hrane treba drugu količinu vode za uzgoj, pretvaranje u prehrambene proizvode i pripremu kod kuće. Proizvodnja mesa zahtijeva puno veću količinu vode nego proizvodnja povrća – za 1 kg junetine treba 15.415 litara vode, a za 1 kg jabuka treba 822 litre vode. Što više hrane bacamo, više vode trošimo, a 1,4 milijarde ljudi živi u područjima koja nemaju dovoljno pitke vode.

Zemlja – proizvodnja hrane traži puno plodne zemlje; godišnje se koristi 1,4 milijarde hektara zemlje ili 28% poljoprivrednog područja u svijetu za proizvodnju hrane koja se baca. To je područje nešto manje od Rusije, odnosno nešto veće od Kanade.

Energija – u proizvodnji hrane najviše se energije troši tijekom faza proizvodnje, prerade i potrošnje. Većina energije potrebna je za strojeve i prijevoz u različitim fazama: za sjetvu i žetvu usjeva, za prijevoz do stoke, prijevoz stoke do klaonica, prijevoz mesa i hlađenje, dovoz do kuće, hlađenje kod kuće i konačno priprema hrane. Ukupno 38% potrošnje energije u globalnom prehrambenom sustavu koristi se za proizvodnju hrane koja će se baciti.

Globalni prehrambeni otpad godišnje generira 4,4 gigatone stakleničkih plinova, što znači da je doprinos emisije prehrambenog otpada u globalno zatopljenje gotovo jednak onome što ga proizvede cestovni promet.

Rižina polja proizvode metan – staklenički plin koji značajno doprinosi klimatskim promjenama. To je prirodni proces, ali ako se 1/3 te riže baci znači da se metan nepotrebno stvarao. Osim što su staklenički plinovi dio prirodnog ciklusa proizvodnje hrane oni nastaju i transportom hrane jer je hrana postala globalna roba (primjerice, grožđe iz Čilea putuje 12.000 km). Kad to grožđe bacimo ono se razgrađuje i stvara metan koji je moćan staklenički plin koji se povezuje s klimatskim promjenama, a posljedice klimatskih promjena su izumiranje biljnih i životinjskih vrsta, ekstremni klimatski uvjeti (poplave, požari, suše), podizanje razine mora i migracije ljudi.

Proizvodnja hrane utječe i na nestanak biološke raznolikosti. Upotreba pesticida značajno utječe na smanjenje biološke raznolikosti, pa čak i nestanak pojedinih vrsta, a što se više hrane proizvodi i baca, to je i utjecaj sve veći. Ako smanjimo prehrambeni otpad možemo pomoći da se nahrani svijet na učinkovitiji način i tako smanjiti potrebu za poljoprivrednim zemljištima i pesticidima, ostavljajući više prostora za prirodne ekosustave.

IMA LI RJEŠENJA?
Od svih uzročnika klimatskih promjena problem prehrambenog otpada najlakše je riješiti jer svatko od nas može svojim ponašanjem utjecati na njegovo smanjenje.

Glavni razlozi nastajanja prehrambenog otpada su:
– kvarenje hrane, jer smo kupili više nego nam treba – 43%,
– pripremamo previše hrane, a ostatke bacimo – 14%,
– prošao je rok upotrebe – 12%,
– hrana predugo stoji u hladnjaku – 12%,
– nakupilo se previše ostataka – 8%,
– nećemo to više jesti – 6%,
– ostalo – 5%.

Sve su ovo razlozi na koje možemo utjecati sami i tako smanjiti količinu prehrambenog otpada. Iako 49% europskih potrošača smatra da rade na smanjenju prehrambenog otpada, taj postotak treba značajno povećati.

Kako sve možemo utjecati na smanjivanje prehrambenog otpada?
Obroke treba planirati unaprijed i pripremati samo tako planirane obroke. Ako je hrane previše ona će se sigurno pokvariti i postati otpad.

Jedno dansko istraživanje pokazalo je da ako veličinu obroka smanjimo za 9%, otpad hrane smanjujemo za 25%.

Kupiti treba samo onoliko koliko nam treba – u kupovinu treba ići s popisom i kupiti samo ono što je zapisano. Ako želimo manje kupiti koristimo košaricu, a ne kolica.

Hranu ne treba kupovati kada smo gladni, tada će nam se činiti da nam treba puno više i tako ćemo i kupiti.

Oko 40% potrošača ne razlikuje oznake na hrani, što isto dovodi do bacanja hrane. Stoga je važno potrošače uputiti u čemu je razlika. “Upotrijebiti do” odnosi se na sigurnost hrane i znači da namirnicu trebamo upotrijebiti do tog datuma. To su namirnice koje se lako kvare. “Najbolje upotrijebiti do” odnosi se na kvalitetu hrane. To znači da je namirnica sigurna za upotrebu i nakon tog datuma, ali nije nužno iste kvalitete, okus i tekstura mogu se promijeniti.

Dakle, stvaranjem prehrambenog otpada bacamo svoj novac, a najčešće to tako ne doživljavamo. Trošimo vodu, energiju i plodno tlo bez potrebe i onda još bacanjem hrane zagađujemo okoliš – radimo višestruku štetu sebi, drugima i cijelom planetu Zemlji i stoga već od danas trebamo mijenjati te loše navike jer na njih možemo utjecati. Ovaj naš planet Zemlju nismo naslijedili od naših predaka, već posudili od budućih generacija i moramo paziti kakvu ćemo im ostaviti.